STUDENCI – I ove je godine na dostojanstven način 29. svibnja obilježen Dan žrtava župe Presvetoga Srca Isusova u Studencima. Na ljetnom oltaru himnu “Lijepa naša” otpjevao je župni mješoviti zbor Vrelo života koji je pjevao i na svetoj Misi, a potom je uslijedilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća ispred spomen obilježja u župnom dvorištu.
Uz postrojenu vojsku i članove HKUD-a Studenčica, vijence i svijeće položili su: predstavnici župe Studenci, obitelji stradalih na Križnom putu, predstavnici Vlada županija Zapadno-hercegovačke i Hercegovačko-neretvanske, općina Ljubuški i Čapljina te udruga proisteklih iz Domovinskoga rata Ljubuškog i Čapljine.
Nakon što je vojni trubač odsvirao “mirozov”, mladi iz župe pročitali su imena svih koji se nalaze na spomen-ploči, a župnik je pročitao imena četvorice svećenika ubijenih nakon rata te svećenike koji su pokopani u svećeničkoj grobnici u Studencima.
Župa Studenci (Studenci, Stubica, Zvirovići i Prćavci) u prošlom je stoljeću u tri rata izgubila 326 župljana – 54 su žrtve Prvog svjetskog rata, 263 žrtve Drugog svjetskog rata, a 9 je žrtava Domovinskog rata kojih se molitvama i zahvalama sjete župljani svake godine posljednje nedjelje mjeseca svibnja.
Misno slavlje, koje je uslijedilo nakon blagoslova vijenaca i spomen ploče, predvodio je don Ivo Šutalo, studenački župnik. Donosimo njegovu propovijed:
Dragi vjernici, poštovani prijatelji!
Tko bi rekao da će rečenica jednoga vojnog časnika, rimskog satnika iz Kafarnauma ući u svetu Misu, i to u jednom od najsvetijih dijelova svete Mise, pred samu svetu pričest: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj!” Mi kažemo “i ozdravit će duša moja”, to je isto. Riječi rimskog satnika izgovaraju danas svi katolički satnici i generali, kapetani i admirali, svi katolički ministri i predsjednici, ravnatelji i direktori, biskupi i svećenici, kroz ravnih 2000 godina. Svaki dan i svake nedjelje na svim svetim Misama: “Gospodine, nisam dostojan…!”
Sam Isus zadivio se njegovim riječima, njegovoj vjeri i poniznosti da ga je pred svima pohvalio i kao vjernika, i kao vojnika, i kao onoga koji korektno obavlja svoju časničku službu. “Ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere!” Veličanstvena pohvala Isusova!
Rimljani su u ono vrijeme stavljali na odgovorna mjesta vrlo razborite časnike: poštene, čestite, ugledne, pametne, kulturne i moralno ispravne ljude. Bio je to muž jedne žene, iskusan, bračno sređen i među ljudima priznat. Jedan rimski povjesničar, Publije, opisuje svojstva rimskih satnika: “Oni moraju biti, ne toliko pustolovni tražitelji pogibelji koliko ljudi koji mogu zapovijedati, ustrajni u djelovanju i vjerodostojni, ne smiju biti previše tjeskobni da ulete u borbu, nego, kad se na njih nasrne, moraju biti spremni zadržati svoje područje i poginuti na svojim položajima!”
Sveto Pismo na više mjesta spominje satnike, tisućnike, bojnike, pukovnike i generale, ali uvijek s posebnim pohvalama i najljepšim riječima. Takvi su časnici uživali veliku popularnost među ljudima gdje su se nalazili, baš kao i ovaj današnji satnik koji je židovskom narodu čak i “sinagogu sagradio”. Vjerojatno je bio bogat dok je mogao sagraditi sinagogu, pa makar bila i manjih razmjera. Ali je u ovom slučaju puno važnije njegovo srce, nego ono što ima.
Sveti tekst kaže da Židovi za njega kažu da “voli naš narod”. Ovaj satnik je mudar čovjek jer je uvidio da je bolje da ga narod voli nego da ga se boji. Kažu da je Staljin govorio suprotno: “Ne tražim da me volite, nego da me se bojite!” I svatko ga se bojao, posebno onih četrdesetak milijuna koje je dao smaknuti iz čista mira po raznim ruskim gulazima, zatvorima i tamnicama.
Prošao je i naš hrvatski narod kroz diktatorski režim kojemu je bilo važno da ga se svatko boji. Zato i imamo toliko nevinih žrtava, ne samo u ovoj našoj župi u Drugom svjetskom ratu, a napose poraću (263), i ovom Domovinskom ratu (9), nego diljem cijele nam domovine, po kojoj još uvijek tražimo jame da otkrijemo svoje najmilije koje smo toliko voljeli, a koji su bili žrtve zločinačkog režima kome je bilo stalo da ga se svi boje, napose hrvatski narod. A sve s parolom: “Sloboda narodu!” Evo im imena ovdje na ovim kamenim pločama ispod kojih čekaju vječnu slobodu koju će im podariti Onaj u koga su vjerovali i koju im nitko nikada oduzeti ne će.
Rimski satnik bio je pošten čovjek, odgovoran, savjestan, human, premda poganin. Volio je ljude s kojima je živio, surađivao s njima, izlazio im u susret koliko je mogao i pomagao im. To automatski postavlja meni pitanje: A gdje sam ja? Možda sam baš u Hrvatskoj vojsci i vršim neku časničku dužnost. Možda sam direktor neke firme, možda ravnatelj neke škole, profesor, nastavnik ili obični radnik. Sasvim je svejedno. Pitanje ne glasi koju službu vršim, nego kako vršim tu službu: s ljubavlju, odgovorno, savjesno, svim srcem, u korist čovjeka, za bolju budućnost ili površno, neodgovorno, samo za svoj džep, samo za svoj interes, na štetu drugih, na štetu općeg dobra. Vidite, kako uprava nekog kluba po hitnom postupku smjenjuje trenera čim ekipa počne gubiti.
Satniku iz današnjeg Evanđelja obolio sluga, ne otac, ne brat. A on poduzeo sve da ga izliječi. Ovome je satniku stalo ne da ga se sluga boji, nego da ga voli. U ono vrijeme sluga je bio rob, roba. Mijenjaj, prodaji, bacaj, ubij, čim dotraje ili oboli. I dovedi drugog. I završena priča. Ovaj satnik ne! Nego trči na sve strane i traži lijeka. Vidiš li da ga voli više nego brata rođenoga. A koliko tek sluga takva gospodara. Satnik poduzeo sve da mu sluga ozdravi, da ne umre, da ostane s njim, da mu bude poslužitelj, ali i prijatelj i njegov ukućanin.
I dovodi mu liječnika: Isusa, koji liječi svaku bolest i svakog čovjeka, premda je on za Isusa tek čuo i nije mu vješt. Ali vjeruje da on može sve. I vjeruje da on uopće nije dostojan da Isus stupi pod krov njegov, nego je dovoljno da izdaleka samo progovori riječ…
Ovu je godinu papa Franjo proglasio izvanrednom Godinom Božjega milosrđa. I dao nam na razmišljanje, na razmatranje, napose tjelesna i duhovna djela milosrđa. Kako ih vršimo, kako im pristupamo? Jedno od sedam djela tjelesnoga milosrđa jest: peto – bolesna i utamničena pohoditi. Bolesna pohoditi!
Ovaj današnji satnik vrši peto djelo tjelesnoga milosrđa: poduzeo sve da svome bolesnom sluzi dovede Liječnika, pravog Liječnika, da ozdravi i da se vrati svojim prijašnjim dužnostima, kako mi svećenici čitamo iz obrednika nad bolesnikom.
– Ima li netko bolestan ili star u mojoj kući: otac, majka, baka, djed, svekar. Kako mu pristupam, kako ga podižem, kako mu dodajem čašu vode, kako ga hranim? S ljubavlju, s osmijehom, radosno i nježno ili mrzovoljno, grubo, na brzinu, smrknuto i bez srca. I još uz to pomislim: Što više ne umire?
Čim mi netko u obitelji oboli, napose teško ili ide na operaciju, tražim li mu Isusa, kao ovaj satnik ili poduzmem sve da dođem do najboljih liječnika i kirurga pa onda on premine uz najbolje liječnike, ali bez Isusa, bez molitve, bez bolesničkog pomazanja?
– Koliko je naših sunarodnjaka, rodbine, braće, sestara, očeva oboljelo i oslabilo tijekom Križnoga puta. Tko se za njih poduzeo? Tko se za njih pobrinuo? Tko ih je u bolnicu odveo? Nitko živ! Takvih nije bilo. Na Križnome putu se gladuje, na Križnom putu se žeđa, na Križnom putu se boluje, trpi i nosi dok ne izdahneš. Nisi ni na razini roba. Nije bilo ni vodnika, ni poručnika, ni kapetana, ni satnika koji bi se pobrinuo, koji bi vidio oboljela ili ranjena, da mu pomogne. Jedina naredba je bila: strijeljaj, ubij, smakni, u jamu baci, gurni u potok, zatrpaj! Kolike su majke suznih očiju gledale i čekale svoje sinove, svoje muževe… ali su oni negdje “nestali” ili “zadnji put viđeni tu i tu”…
– Koliko je naših branitelja oboljelo od PTSP-a nakon Domovinskog rata. Možda sam bio na takvu položaju da sam mu mogao pomoći, naći lijeka, naći liječnika, pronaći bolnicu, smjestiti ga negdje gdje će lakše moći nastaviti svoj, ionako težak, život. Ali ne! Bio sam na takvu odgovornom položaju da su mi nudili desetke tisuća eura da im sredim vojno sudjelovanje u Domovinskom ratu ili vojnu invalidninu, oni koji su za vrijeme Domovinskog rata “špacirali” ili “kopali rovove” po Njemačkoj ili Švicarskoj. I dobili priznanicu, a da rata nisu ni vidjeli. A mom susjedu koji boluje od PTSP-a nisam mogao ni htio ništa pomoći jer on nije imao eura. I nakon nekog vremena izvršio je samoubojstvo. Umjesto da mu pomognem da još malo ljudski poživi, ja mu pomogao da što prije umre.
– I danas još uvijek ima i vojnih ratnih invalida, i branitelja bolesnika pod raznim sindromima, i bolesnih majki, očeva ili braće koji čekaju svoje najmilije da se vrate. Oboljeli čekajući! Piju tablete za smirenje već godinama! Hoće li im se njihovi najmiliji ikada vratiti? Ili će i oni nakon tolikih godina čekanja, govoriti: “nestali”, “zadnji put viđeni tu i tu”…
– Ima i naših hrvatskih uznika koji čame po svjetskim zatvorima i čekaju presude svjetskih moćnika koji će ih suditi jer su branili svoju domovinu i svoj hrvatski narod. Hoće li i oni oboljeti čekajući presudu, čekajući slobodu?! Mi danas po Hercegovini imamo stotinu planova za budućnost, a oni samo jedan jedini: dočekati slobodu i vratiti se kući!
Pristupimo danas vjerom rimskoga satnika koji je za pomoć svome bolesnom sluzi tražio najmoćnijeg liječnika, Isusa. Isuse, pomozi svim našim ratnim invalidima, ratnim stradalnicima Domovinskog rata, budi utjeha onim obiteljima koje su izgubile nekoga svoga i pomozi našim uznicima da se što prije vrate sretni i zdravi svojim obiteljima i svome narodu. Ovo te molimo vjerom rimskog satnika: “Nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ!”
A svim žrtvama Drugog svjetskog rata, poraća, kao i ovog Domovinskog rata i svim našim braniteljima: Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen.
Izvor: Crkva na kamenu/http://www.svetistesrcaisusovastudenci.info/
