Svečanu poldanju Misu u katedrali Marije Majke Crkve slavio je dijecezanski biskup Ratko Perić. Koncelebrirala su trojica svećenika, i posluživao đakon. Asistirali mostarski bogoslovi i ministranti. Pjevao katedralni zbor Marija. U završnu blagoslovu, izmolivši molitvu Očenaša na nakanu Svetog Oca Pape, biskup je vjernicima podijelio potpuni oprost uz uobičajene uvjete: sv. ispovijedi/kajanja i sv. Pričesti. Poslije sv. Mise bilo je uzajamno tradicionalno čestitanje biskupa i vjernika u katedralnoj dvorani.
Biskupova homilija
Braćo i sestre! – Hajdemo se zaustaviti samo na dvije-tri rečenice od ovih desetak koje smo čuli u današnjem Ivanovu Evanđelju: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet, bijaše na svijetu, i svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,9-11).
Židovski narod. Bog je u ovaj svijet, koji je sam mudro i s ljubavlju stvorio, ušao u liku čovjeka Isusa Krista, uzevši samo ljudsku narav s njezinim vlastitostima i zadržavši božansku narav i božansku Osobu. Osoba je vlastiti ja, subjekt. U Isusu je samo božanski ja. Sin Božji svojim utjelovljenjem nije došao u poganski carski Rim, u afričku Kartagu ili faraonski Egipat. Nije došao u grčku Spartu i Atenu s mnoštvom njihovih religija i mitologija, nego se pojavio u Palestini koja se zove Sveta Zemlja, i u Starom i u Novom Zavjetu, i dan-danas. Tu, u toj Svetoj Zemlji, stanuje Božji narod, izabrani narod, koji je Božjom providnošću imao Zakon i Proroke i stoljećima se pripremao na duhovan doček Mesije, Spasitelja svijeta. I sada, kada je Sin Božji došao u liku Isusa Krista – sina Marijina, djeteta, dječaka, odrasla čovjeka, umjesto da ga taj njegov pripremljeni narod prihvati raširenih ruku, otvorenih srdaca i kućnih vrata, da ga dočeka kao Kralja koji se vraća u svoje Kraljevstvo, taj je isti narod, ljubljeni izabrani narod, odbacio Isusa od njegova početka, tj. od rođenja, pa ga odbacuje svaki dan do danas. Umjesto da ga primi s ljubavlju i nadom u spasenje, on ga dočekuje s nezainteresiranošću betlehemskih građana i jeruzalemskih svećenika. Umjesto da ga primi s poklonom do zemlje, on ga prima s pokoljem s Herodova dvora na kojem se vode smrtonosne kavge i tučnjave oko njegova nasljedstva.
Bog je kroz Stari Zavjet pripremao narod, poučavao ga, slao proroke i svećenike, upućivao mu knjige, njih 46: povijesnih, mudrosnih, poučnih. Nešto kao kada se roditelji u svoj svojoj ljubavi pripremaju da donesu sina ili kćer na ovaj svijet. Sve poduzeli, sve spremili, osigurali samo da omoguće šansu svomu djetetu da razvije svoje talente na vlastitu radost i na dobrobit cijele zajednice. A taj se dječak ili djevojčica izvrne na roditelje, upropasti im prigodu, ne će da uči i da sluša, proigra šansu svoga razvoja pameti i srca. Kako je tim roditeljima? Eto tako se nešto dogodilo Bogu našemu s njegovim narodom. Prava tragedija u našim ljudskim očima.
I ostali narodi. Bilo bi krivo pomisliti da je Bog pripremao samo i isključivo židovski izabrani narod za doček Spasitelja. On je pripremao, na svoj božanski način, Istok i Zapad, Sjever i Jug, sva je Zemlja njegova, od jednoga stožera do drugoga. Odakle mudraci s Istoka, da s pomoću Isusove zvijezde dođu u Betlehem pokloniti mu se? Što znači veličanstvena rečenica: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka – svakoga čovjeka, dođe na svijet?
Koliki ga nisu primili zbog svoje opuštenosti i lijenosti, zbog svoje prestrašenosti i kukavičluka, zbog svoje izgubljenosti u svijetu plitkih zabava i vrtložnih strasti. Svijet je pun i prepun ljudi koji nikada nisu ostvarili mogućnosti koje su bile u njima. Nemojmo misliti samo na neke velebne zadaće priznatih velikana koji su obilježili povijest, učinili silna djela, ne, nego to su tako jednostavne stvari koje mi svojim rukama dotičemo, svojim očima motrimo i svojom pameću oblikujemo.
A kako je divno pratiti jednoga dječaka, nadarena i marljiva, koji uspješno završava osnovnu, još uspješnije srednju, a najuspješnije fakultet. Zapošljava se, gleda pomoći svima koji su njega pomagali u vrijeme njegova odrastanja i studija. Pred njim se stalno otvara šire polje rada. Uvijek nadrasta zadaću koju je do tada obavljao. Sretno zasnovao svoju obitelj. Djeca se rađaju, zdrava i darovita. Petero ih u kući za stolom. Svima otac i mati prenose kako se treba kroza život probijati marljivošću i sposobnošću, pameću i poštenjem računajući uvijek na Božju pomoć izmoljenu u vjeri.
Vjera kao bitan faktor. Upravo je ta vjera nezamjenljiv čimbenik našega života i za zemaljski uspjeh i za nebesko spasenje.
Pristupaš sakramentu ženidbe, misliš da možeš ući u novu obitelj bez vjere u dotičnu osobu, bez vjere u Boga, ravnatelja i pratitelja vašega zajedničkog života? Misliš da sve može ići naslijepo? Pa se onda sve i završi naslijepo!
Ne možeš pristupati zavjetima bez vjere u Boga, Stvoritelja i Sudca, i bez vjere u smisao svoga predanja u Božje ruke po obećanjima čistoće, siromaštva i poslušnosti. I kada ti ponestane vjere u smisao tvoga djelovanja kao redovnika ili redovnice, napuštaš i pokušavaš se snalaziti u nesnalažljivu svijetu.
Ne možeš se radovati đakonskom i svećeničkom ređenju bez vjere u Božju milost koju ćeš sutra posluživati vjernicima dijeleći im svete sakramente.
Biskupska vjera. Pogotovo ne možeš stupiti u biskupski red bez čvrste vjere, one bogooblične krjeposti koju samo Bog daje i koju od nas traži da po njoj djelujemo. Ovih smo dana čitali, i u hrvatskim novinama (GK, 50/2019., str. 7), kako je jedan stožernik u Crkvi odgovorio na pitanje o imenovanju novih biskupa. On reče da se u posljednjih desetak godina situacija drastično promijenila s obzirom na ne/prihvaćanje Papina dekreta o imenovanju na tu službu. Papa izdaje dekret, i dotičnoga zovu – razumije se, u Nuncijaturu ili u Kongregaciju – da se opredijeli prema tom dekretu: poslušati ili ne poslušati; pokazati vjeru ili ne pokazati vjere. Nije ga Papa prethodno pitao bi li on ili ne bi, nego je Vrhovni svećenik odredio, izabrao, dekretirao, a ti se sada opredijeli u svojoj poslušnosti, hoću ili ne ću, sa svim posljedicama pred Bogom. Na ređenju đakonskom, prezbiterskom i biskupskom srž je tražena i očitovana poslušnost. Kao što je i u Isusovu životu bila sržna njegova poslušnost Ocu nebeskomu: Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2,8)), eto vrhunskoga stupnja poslušnosti! Zašto toliki otklanjaju dekret Svete Stolice? Iz najrazličitijih razloga. A jedan je sigurno i iz nedostatne vjere u ono što se pred njih stavlja. Možda ne vide smisla svoje djelatnosti, požrtvovnosti, predanosti. Tako malo prave utjehe, a tako puno neuspjeha i nezaslužene gorčine. Pa kada te zaspu besmislene klevete, odakle ih nisi uopće očekivao i gdje uopće ne možeš stajati ni u snu. A zlo se medijski valja i raste. I čudiš se da ih 30% otklanja takav dekret!?
E dobro, Marija i Josip prihvatili su Božji dekret, koji im je dospio čak poštom od rimskoga cara Augusta, poganina. Oni su ponizno i pokorno Boga poslušali iako u tome trenutku nisu vidjeli kuda će sve poći i što ih čeka u životu. Oni su u vjeri prihvaćali, u vjeri i nadi rasli, u vjeri, nadi i ljubavi vršili povjerenu im zadaću. Zato su uzorna obitelj, Sveta Obitelj.
SVETA OBITELJI, SRETAN VAM BOŽIĆ!
