Draga braćo svećenici, sestre redovnice,
poštovani kandidati za primanje službi lektora i akolita,
braćo i sestre u Kristu!
1. Blagdan Uzvišenja Svetoga Križa vodi nas u samo središte kršćanske vjere. Križ pred kojim se zaustavljamo govori o Bogu koji je čovjeku došao sasvim blizu i u svojoj ljubavi išao do kraja. Ono što je u očima svijeta izgledalo kao poraz, Bog je učinio mjestom pobjede i spasenja.
Današnja čitanja pomažu nam razumjeti taj otajstveni put.
Knjiga Brojeva prikazuje izraelski narod umoran od puta i nezadovoljan Bogom i Mojsijem. Kada ih pogađa nevolja, priznaju svoju krivnju, a Bog Mojsiju zapovijeda da podigne mjedenu zmiju. Tko je pogleda, ostaje na životu. Tako znak smrti postaje znak života.
U Evanđelju Isus upravo na taj događaj upućuje Nikodema: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.“
Krist je podignut na križ da bi čovjek u njemu pronašao život. Zato slijede riječi: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca.“
U središtu križa stoji riječ: dao. Bog daje Sina. Sin daje sebe. Iz toga dara rađa se život svijeta.
Sveti Pavao u Poslanici Filipljanima opisuje isti Kristov put: „Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi.“ Kristovo uzvišenje prolazi kroz darivanje, poslušnost i služenje.
2. Upravo na ovaj blagdan danas prvi put u našim biskupijama vjernicima laicima podjeljujemo ustanovljene službe lektora i akolita. Drago mi je da se taj događaj zbiva pred križem, u ovoj našoj katedrali koja je posvećena na današnji dan prije 46 godina. Križ svakoj crkvenoj službi daje njezinu pravu mjeru: ono što primamo, primamo za izgradnju drugih.
Vi kojima će danas biti podijeljena služba lektora, primit ćete Sveto pismo. Crkva vam povjerava služenje Božjoj riječi. Ta riječ najprije treba pronaći mjesto u vašem vlastitom životu. Lektor sluša prije nego što čita. Sveto pismo otvara pred sobom prije nego što ga otvori pred okupljenom zajednicom. Dopušta Božjoj riječi da mu postavlja pitanja, da ga ohrabruje, ispravlja, tješi i vodi.
Služenje Riječi zato traži pripravu, poznavanje Svetoga pisma, sabranost i život u skladu s onim što se naviješta. Crkvi trebaju ljudi koji će iz Božje riječi živjeti i pomagati drugima da je upoznaju. Zato se lektorova služba nastavlja i izvan liturgijskoga slavlja.
3. Vi koji ćete primiti službu akolita bit ćete posebno vezani uz oltar i uz slavljenje Euharistije. Oltar pred nama govori o istom darivanju o kojemu govori križ. Krist nam se daje za hranu. Njegove riječi „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“ otkrivaju način njegova života. Blizina oltara zato odgaja za darivanje.
Akolit uz oltar uči gledati Crkvu očima Krista koji se za nju predaje. Iz toga izvire osobita pažnja prema bolesnima, starima, slabima i svima koji trebaju blizinu Crkve. Euharistijski stol i čovjekov život pripadaju istoj Kristovoj ljubavi.
4. Današnji dan zato ima značenje i za naš pastoralni život i možemo ga promatrati u svjetlu iskustva naše mjesne Crkve. Prolazili smo kroz desetljeća podjela i nepovjerenja među svećenicima i redovnicima, a takvi su se odnosi s vremenom prenosili i među vjernike. Ljudi su nerijetko preuzimali podjele svojih pastira, svrstavali se, stajali na jednu ili drugu stranu i tako nosili teret koji nije trebao postati njihovim nasljeđem.
Zato današnji čin može imati i jednu važnu snagu ozdravljenja. Lektor i akolit primaju službu od Crkve i za Crkvu. Njihovo djelovanje pripada cijeloj župnoj zajednici i treba pridonositi njezinu jedinstvu. Kada svećenici i redovnici s povjerenjem prihvaćaju darove laika, kada ih prate i daju im prostor za odgovorno djelovanje, a laici svoju službu vrše u zajedništvu sa svojim pastirima i s cijelom zajednicom, mijenja se i način na koji razumijemo i živimo Crkvu.
Tako među nama raste suradnja, vraća se izgubljeno povjerenje i jača svijest da, unatoč različitim službama i iskustvima, svi pripadamo istomu Kristovu tijelu. Tada i stare podjele postupno gube svoju snagu.
Za mene osobno ovaj blagdan nosi još jedno posebno značenje. Danas se navršava šest godina otkako sam preuzeo službu mostarsko-duvanjskoga biskupa i apostolskoga upravitelja trebinjsko-mrkanskoga. Zahvaljujem Bogu za darove ovih godina, za dobro koje smo mogli zajedno učiniti, za suradnju i povjerenje, ali i za kušnje kroz koje smo prolazili i iz kojih smo mnogo naučili.
Zahvaljujem našim svećenicima, redovnicima i redovnicama te brojnim vjernicima laicima na otvorenosti, molitvi i odgovornosti kojom nose život naših župa i biskupija. Sve to danas stavljam pred Kristov križ, zahvalan za prijeđeni put i s pouzdanjem za ono što je pred nama.
5. Drugi vatikanski sabor snažno nas je podsjetio na dostojanstvo i odgovornost svih krštenika. Krštenjem je čovjek pritjelovljen Kristu i njegovu otajstvenom Tijelu, Crkvi, te postaje dionikom njegove svećeničke, proročke i kraljevske službe. U potvrdi ga Duh Sveti snažnije učvršćuje u tom krsnom pozivu.
Zato život Crkve ne počiva samo na djelovanju zaređenih službenika. Vjernici laici svoje poslanje žive u obitelji, odgoju, radu, kulturi i javnom životu, a pojedinima Crkva povjerava i određene ustanovljene službe.
I od nas svećenika to traži otvorenost za darove koje Bog daje svome narodu. Župna zajednica raste kada se ti darovi prepoznaju, kada se ljudima pruža formacija i povjerava odgovornost. Zato su nam potrebne i ove službe. One pripadaju životu Crkve i pomažu da se odgovornost za njezino poslanje šire i ozbiljnije živi.
Upravo zato treba nadilaziti uska shvaćanja koja se ponekad pojavljuju i među nama. Čuje se, primjerice, rečenica: „Ja se kod njega nikada neću pričestiti.“ Takva nas rečenica treba potaknuti da još jednom promislimo što se zapravo događa kada pristupamo Euharistiji.
Akolit koji prema odredbama Crkve dijeli svetu pričest vrši službu koju mu je Crkva povjerila. Vjernik koji pristupa pričesti prima Krista, pa osobne simpatije, navike ili predrasude ne mogu određivati naš odnos prema Euharistiji.
Pritom vrijedi pogled usmjeriti i prema sebi. Ponekad nas sablažnjava pomisao da bismo svetu pričest primili iz ruke nekoga koga ne prihvaćamo, a premalo pazimo na vlastiti jezik. Upravo jezik zna biti prljaviji od ruku i cijeloga tijela kada njime vrijeđamo, ogovaramo, ponižavamo ili sijemo nepovjerenje. Tim istim jezikom izgovaramo molitve i tim istim jezikom primamo Tijelo Kristovo.
Zato se svi trebamo manje pitati čija nam ruka pruža Tijelo Gospodnje, a više kakvim ga srcem i kakvim jezikom primamo.
A vama koji danas primate ove službe želim reći: neka vas poneko nerazumijevanje ne obeshrabri. Služite mirno, ponizno i vjerno. Ne trebate dokazivati svoju važnost. Vaš odnos prema ljudima i vjernost onome što vam je Crkva povjerila bit će najbolji odgovor. Tako će se i ono što je danas nekima novo postupno prepoznavati kao dar za cijelu zajednicu.
Treba nadići i predodžbu prema kojoj je Crkva prostor djelovanja nekolicine, dok ostali uglavnom dolaze, slušaju, promatraju i odlaze. Sveti Pavao Crkvu vidi kao tijelo s mnogim udovima: svaki ima svoje mjesto i svoj dar, a svi pripadaju istomu Gospodinu.
6. Dragi kandidati, danas ćete u ovoj katedralnoj crkvi, majci svih crkava Mostarsko-duvanjske biskupije, pred okupljenom zajednicom primiti službe koje vam Crkva povjerava.
Lektori, želim i molim da Božja riječ bude vaša svakodnevna škola. Čitajte je, upoznajte, razmatrajte i dopustite joj da oblikuje vaš život. Tada će vaš glas s ambona imati težinu svjedočanstva.
Vi akoliti, služite oltaru s poštovanjem i sabranošću. Iz blizine Euharistije učite prepoznavati Krista u braći i sestrama koji su vam povjereni.
A svima nama današnji blagdan ponovno pokazuje put.
Podignuti Krist s križa govori svijetu da prava veličina raste iz dara. Sve službe u Crkvi dobivaju smisao iz njega: iz njegove poslušnosti Ocu, njegove blizine čovjeku i njegova potpunoga darivanja.
Neka ovaj prvi čin ustanovljenja lektora i akolita među laicima u našim biskupijama bude početak još odgovornijega zajedničkog hoda svećenika i vjernika laika, svakoga prema njegovu pozivu i daru.
A iznad svih naših službi, planova i zauzetosti neka uvijek ostane uzdignut Kristov križ.
Jer od njega učimo kako se služi. I od njega primamo život.
Neka nas na tom putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, službenice Gospodnje i Majke Crkve, koja je vjerno stajala pod križem svoga Sina.
Amen.
Izvor: Crkva na kamenu
