POTOCI – Danas su na žalost rijetke obitelji s petero djece, još rjeđe su obitelji s petoricom braće i još rjeđe da su svih petorica redovni ministranti. A upravo takav jedan primjer dolazi iz župe Presvetoga Srca Isusova u Potocima pokraj Mostara. Petorica braće Čarapina redoviti su ministranti u župi, pa je ovaj primjer za uzor i za svaku pohvalu.
Promatrajući ovu našu braću Čarapine, pade nam na pamet prelijepa pjesma od Josipa Pupačića koju bi u njihovu slučaju trebalo malo izmijenit: Kad sam bio četiri moja brata i ja, kad sam bio petorica nas…
Donosimo ovdje pjesmu u originalnom zapisu.
Tri moja brata
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.
Pupačić ovom pjesmom svojoj braći ukazuje na zajedništvo s njima. Piše o povezanosti s braćom, jedinstvu, sreći i ljubavi koju osjeća za njih, a to izražava uz pomoć slika iz života kada su bili jedno, kada je Pupačić bio ispunjen. Da tako kažem, cjelovita osoba. Tu ljubav prema njima izražava motivima iz prirode u kojima opisuje sebe, kao osobu punu života, sreće i zadovoljstva. Osobu koja on više nije. Njegova sreća pripada prošlosti.
Izvor: Crkva na kamenu/http://www.zupapotoci.ba
