Pedeset je godina prošlo otkada je 1967. argentinska Sudamericana Press, u to doba vodeći izdavač suvremene latinoameričke literature, u Buenos Airesu objavila Sto godina samoće, roman tada slabo znanoga kolumbijskog autora i nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Postigao je nevjerojatan svjetski uspjeh te je preveden na tridesetak jezika. Roman je postigao i komercijalan uspjeh, kada je postao druga najprodavanija knjiga u cjelokupnoj povijesti španjolske književnosti, odmah nakon Cervantesova Don Quijotea.
Pred nama je knjiga koju je priredio jablanički župnik don Mile Vidić o Stotoj obljetnici župe Jablanica. Ne nosi naslov Sto godina samoće, nego Župa Jablanica. Marquez je pisao punih 15 mjeseci bez prestanka, otuđivši se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek nedostajalo, i s cigaretama. Don Mile i 13 suradnika sigurno su uložili više mjeseci da bi prikupili ono što su smatrali važnim za ovu monografiju.
Hoće li ova monografija biti najprodavanija, ne znam, ali iz Jablanice će se raznijeti širom kugle zemaljske kamo su se stanovnici ovoga gradića na Neretvi u protoku vremena raseljavali.
Zbog čega će biti tražena?
Kada je uzmeš u ruke pa pogledaš naslovnicu, slika male i lijepe crkve potakne te na promišljanje o Stotinu godina pastoralnoga života pod vodstvom dvadesetorice svećenika koji su djelovali zajedno sa svojim narodom. Žao mi je što je Jablanica urbano tako riješena da je župna crkva zaklonjena izgradnjom novih zgrada te se danas ne vidi s glavne prometnice M-17. Na taj su način mnogi prolaznici zakinuti zbog lijepa pogleda, a turisti bi se sigurno i pokraj nje htjeli fotografirati. Ako nitko drugi, onda možda krvni nasljednici onih Austrijanaca koji su je izgradili 1912. godine.
Stotinu godina rađanja i umiranja, stotinu godina s više generacija koje su tu nastajale i rasle, krštavale se, krizmavale, vjenčavale i umirale, da spomenem ove iz matičnih župnih knjiga.
– Sto godina pilane, vodovoda, željeznice, hidroelektrane, hotela, motela do skijališta na Blidinju i modernoga zimskog turizma kao i mliječnih proizvoda dobivenih od krava i ovaca koje se još vide u slikovnicama i knjigama, pa i u monografiji.
– U stogodišnjici ima podataka iz pregleda povijesti Jablanice Ante Šimića (str. 13-23). Geografskih, demografskih i gospodarskih karakteristika jablaničke općine Omera Karića (str. 25-43). O kulturno-povijesnim spomenicima Jablanice iz prahistorijskoga doba, iz antike, srednjega vijeka piše Tomislav Anđelić (str. 45-57), a posebice je u članku Anđelka Zelenike opisano doba stećaka sa 683 takva nadgrobna spomenika na 42 lokaliteta (str. 59-73). Malo preglednije u tabeli na 71. stranici.
– Kako je Jablanica dobila ime nije poznato: je li po Jablanovićima ili po jablanovima? S današnjih 10.000 stanovnika na 300 km² površine; s nadmorskom visinom od 202 m; udaljena od Mostara 45, a od Sarajeva 80 km; s mediteransko-planinskom klimom; s prosječnom godišnjom temperaturom od 12 do 13 stupnjeva C; s prosječnim godišnjim padalinama s oko 1300 mm. Kad ovo sve pročitaš, ne možeš ne reći kako je dragi Bog podario ovomu mjestu ovakvu ljepotu i smještaj.
A poslušaj što je sve još zapisano:
– Prirodna bogatstva: Osim mineralne vode, gipsa, ruda, najpoznatiji je jablanički granit. Eksploatacija mu ima stogodišnju tradiciju. Mnoge su zgrade, monumentalne skulpture, ulice i trgovi napravljeni od jablaničkoga granita. Zgrada bečke Opere, Akademija znanosti u Moskvi, Gradska vijećnica u Berlinu, zgrada UN-a u New Yorku. Ulice i trgovi mnogih ulica uljepšani su jablaničkim granitom: Zagreb, Beograd, Budimpešta, Beč, Moskva… Koristili su se njim mnogi umjetnici, osobito ga je cijenio hrvatski kipar svjetskoga glasa Ivan Meštrović, koji je za jablanički granit kazao da je “neuništiv, vječan i trajniji od bazaltnih spomenika Nubije i Egipatskih piramida”.
Danas se najviše koristi za nadgrobne spomenike.
– A onda o povijesti župe i gradnji župnih objekata: Broj se vjernika kretao od 571 do 736.
– Prema austro-ugarskom popisu iz 1910. godine seoska općina Jablanica imala je ukupno 135 nastanjenih kuća i 858 žitelja, i to 779 civila i 79 vojnika.
– 1925. župa je imala 736 katolika.
– Broj se vjernika kretao od 900 do 1100 sve do Domovinskoga rata. U posljednjem ratu broj je vjernika naglo opao, tako da o Stotoj obljetnici župa ima 60-ak vjernika.
Osim ovih podataka čitatelj će naići na mnoštvo drugih iz pera don Milenka Krešića (str. 77-96) i don Mile Vidića (str. 97-147) o povijesti župe, o njezinu odvajanju od konjičke župe, o međubiskupijskim i župnim razgraničenjima kao i o vjerskom životu katolika u ovih stotinjak godina od gradnje crkve i kuće i uspostave župe do danas. Don Željko Majić osvrnuo se na “hercegovački slučaj” na primjeru župe Jablanica (str. 147-157), a don Ivan Zovko, donedavni župnik i vrijedni obnovitelj, na gradnju, dogradnju, rekonstrukciju, sanaciju i konzervaciju župnih objekata (str. 159-175).
Dajana Šudić Karačić opisala je oltarsku sliku Bezgrješnoga Začeća BDM (str. 177-179), koja je rađena u tehnici ulja na platnu, dimenzija 195×201 cm i uokvirena je jednostavnim drvenim okvirom, trenutačno u restauraciji. Budući da je u proteklim ratovima crkveni arhiv uglavnom uništen, brojne važne informacije ostaju nepoznate: ne zna se tko je autor te slike, kada je nastala, tko je donator i kada je donesena u jablaničku crkvu. Ipak, zbog načina i stila izrade ove teme, kao i ikonografskih značajki prikaza, jasno je da slika pripada baroknom stvaralaštvu te se datira u 18. stoljeće. Slici “Bezgrešno Začeće”, koja je teško oštećena, restauracijom će se djelomično uspjeti vratiti stari sjaj, no snaga simbolike kojom ona zrači nikada nije nestala, štoviše, povratkom u oltarski prostor i dalje će buditi u vjernicima svjetlo novoga života, života u Kristu po Njegovoj Majci Mariji.
O stradanju katolika jablaničkoga kraja, s kratkim biografijama poginulih u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu pišu Ivan Rogić i Pavo Matković donoseći popis žrtava za mjesta Glogošnicu i Radešine (str. 183-193).
Mirko Zelenika studiozno i svjedočki opisuje preživljavanje u posljednjem ratu na području sjeverne Hercegovine (str. 195-203), a i svih stotinu godina obilježeno je bitkama i trima ratovima na Neretvi – za preživljenje.
Napisati jednu biografiju nije nimalo lagan posao. A ovdje je doneseno 20 biografija župnika (str. 207-218) koji su djelovali u 100 godina ove župe s fotografijama pojedinih župnika, i to 17 franjevačkih, prema Šematizmu Provincije iz 1977. i Tabuli razmještaja do 2000., i trojice dijecezanskih svećenika od 2000. do sada. S. Irena, franjevka, i sama iz Jablanice, prikazala je 10 biografija duhovnih zvanja rodom iz Jablanice, s fotografijama (str. 219-225).
U dodatku se može pročitati članak Marka Dragića “Suvremena etnografija tradicijske kulture Hrvata u jablaničkom kraju” (str. 229-255). Ukupno 260 stranica s korisnim Kazalom.
Ako nemaš kada čitati sve tekstove, prelistaj barem sve fotografije koje doista krase ovu monografiju. Bez naslovne i zadnje stranice, ako je dobro prebrojano, ukupno 158 vrlo izoštrenih fotografija s tumačenjem.
A predobri Bog, po zagovoru Bezgrješne Djevice Marije, kojoj je posvećena i crkva i župa u Jablanici, udijelio obilje zdravlja živima, a pokojnim župnicima i župljanima radost neba.
Čestitke župi na njezinoj Stotoj obljetnici kao i priređivaču i svim autorima prilogâ u ovoj svečanoj monografiji!
Don Nikola Menalo
Izvor: Crkva na kamenu
