MOSTAR – U mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve svečanom svetom Misom koju je predvodio don Milenko Krešić, profesor na KBF-u u Sarajevu i župnik Župe Rođenja Blažene Djevice Marije – Polog, uza sudjelovanje petorice svećenika, proslavljena je svetkovina sv. Vinka Paulskoga, utemeljitelja Družbe sestara milosrdnica.
Don Milenko je ukratko predstavio lik svetoga Vinka te istaknuo nekoliko misli o njegovu djelu. Propovijed donosimo u cijelosti:
„Najprije nekoliko riječi o sv. Vinku. Sestrama je on dobro poznat, ali vama vjernicima možda nije. Sveti Vinko, francuski svećenik, rodio se krajem 16. st. Seosko nadareno dijete koje je odlučilo postati svećenikom. U mladosti je imao raznih peripetija. Jednom je bio čak zarobljen te kao rob prodan u Tunis. Uspio je pobjeći i vratio se u Francusku. Za svećenika je zaređen 1600. Kao običan župnik uvidio je veliku bijedu, kako duhovnu, tako i materijalnu. Najprije je odlučio liječiti onu duhovnu. Počeo je organizirati pučke misije koje su se sastojale od propovijedanja i ispovijedanja s naglaskom na životnu ispovijed. Te misije su bile sve uspješnije. Pristupalo je sve više naroda. Vinku se pridružilo nekoliko svećenika. Oni su bili jezgra budućega Reda koji je nazvan po prioratu sv. Lazara – lazaristi. To je misijska družba, a njihovo geslo je: ‘Posla me naviještati Radosnu Vijest siromasima’.
Drugi Vinkov korak bio je liječiti materijalnu bijedu. Zajedno s pobožnom udovicom sv. Lujzom osnovao je Družbu kćeri kršćanske ljubavi, danas poznatije pod imenom sestre milosrdnice, vinkovke, bijele sestre, s nakanom da se brinu za odbačene, ostavljene, siromašne one na rubu. Sestre milosrdnice došle su u Mostar 1872. – njihova posebna karizma je brinuti se za bolesne i školovati i odgajati.
Spomendan svakoga sveca trebao bi za nas biti jedan ispit savjesti – za svakoga od nas, ali danas posebno za vas sestre, koje se sv. Vinka spominjete kao svoga Utemeljitelja i čijom se karizmom nadahnjujte. Ispit savjesti, da postavimo sebi pitanje: Gdje smo mi, gdje sam ja u odnosu na sv. Vinka. U pučkoj pobožnosti svece se često shvaća kao servis. Svecima se molimo da nam pomognu u nečemu. Međutim, sveci nisu najprije tu zbog toga. Oni su tu najprije da s nama dijele svoju svetost. Oni su oni koji posvećuju. Stoga bi prva i glavna pobožnost trebala biti ‘družiti se sa sv. Vinkom’ kako bismo postali što sličniji njemu. Slijediti njegov primjer i moliti ga da nam u tome pomogne, a ostalo će sve biti nadodano…
Ono što uvijek posebno zadivljuje kod svetaca je hrabrost iskoračiti iz kolotečine. U Vinkovo vrijeme je u Francuskoj bilo sigurno preko 100 tisuća svećenika. Sigurno je među njima bilo puno onih koji su svoju svećeničku službu vršili savjesno, odgovorno, točno onako kako treba. Nije mi poznato da je ijedan iskoračio tako kao on. Sjetimo se i ostalih svetaca… Možda ćemo reći, kamo ću iskoračiti? Lako je bilo Vinku, u njegovo vrijeme je bilo puno siromašnih. Da, istina je, ali nitko nije iskoračio nego on. Ovi iskoraci ne moraju biti veliki kao što je bio Vinkov. Mogu biti mali iskoraci. Svaki dan ću učiniti nešto više od onoga što se od mene traži. A što se od mene traži, posebno od vas sestara, govori nam današnje Evanđelje. Prispodoba o milosrdnome Samaritancu – ovaj zakonoznanac pita Isusa što mu je činiti da život vječni baštini, da bude svetac. Što u Zakonu piše? – To čini i živjet ćeš. A ovaj da se opravda, pita Isusa tko je njegov bližnji. I doista kako bismo razumjeli ovu Prispodobu, treba poći od pitanja: Tko je moj bližnji? Na kraju vidimo da bližnji nije onaj koji je ranjen, nego Samaritanac. Isus ne pita zakonoznanca kome je ovaj ranjeni bio bližnji, nego koji je od ove trojice bio bližnji ovome ranjenome. To znači da ne trebamo čekati da se bližnji pojavi na našemu putu, nego ga jednostavno treba otkriti. Bìti bližnji je poziv svakome od nas. Jednostavno mi trebamo postati bližnji. Pitanje koje trebamo postavljati jest: Komu ja mogu biti bližnji,“ zaključio je propovjednik.
Liturgijsko pjevanje animirao je katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića.
Sestre milosrdnice djeluju u Mostaru, osobito u školstvu i zdravstvu, već 153 godine. Iako prvotno pozvane upravo u Mostar, one svoje djelovanje započinju najprije u Bosni, u „turskome“ Sarajevu, 1871. godine. Prolazeći pritom kroz razna iskušenja: austro-ugarsku okupaciju (1878.), aneksiju (1908.), Prvi svjetski rat (1914.-1918.), staru Jugoslaviju (1918.-1941.), Drugi svjetski rat (1941.-1945.), Domovinski rat (1991.-1995.) pa i sva najnovija zbivanja, svoje djelovanje neprekidno vrše do danas.
Zaslužni za dolazak sestara milosrdnica u Mostar su hercegovački franjevci koji su se, odijelivši se od Bosanske provincije i postali samostalna, brinuli za velik broj katoličke djece bez ikakva obrazovanja ili tek s nekim osnovama čitanja i pisanja. Razlog tomu je nepovoljan odnos prema katolicima za vrijeme višestoljetne turske okupacije. Turci, ionako neskloni obrazovanju širih narodnih masa, osobito su bili nepovjerljivi i nepopustljivi prema katoličkomu puku. O katoličkim se školama u tursko vrijeme nije moglo ni razmišljati jer je svako nastojanje oko toga bilo zabranjeno. S druge pak strane, rad srpskih škola bio je dopušten. Katolički roditelji nisu željeli slati svoju djecu u tuđe škole, a svojih nisu imali. Uostalom, s područja Mostara katolici su dobrim dijelom bili izbjegli, a pomalo se vraćaju tek pred kraj turske okupacije. Zato Katolička crkva počinje ozbiljno razmišljati o osnivanju škola. Budući da je glas o sestrama milosrdnicama kao nositeljicama školstva u Hrvatskoj došao i do Hercegovine, počelo se razmišljati o mogućnosti njihova dolaska u Mostar.
Iako su pregovori o dolasku sestara u Mostar započeli još 1861. godine, ponovno ih aktualizira fra Augustin Zubac koji je o tome 1870. godine ponovno razgovarao sa svojim prijateljem mons. Alojzijem Borošom koji je dopratio sestre iz Zagreba u Sarajevo. Fra Augustin je isticao da evangeličke pruske đakonise u Sarajevu predstavljaju veliku opasnost po Katoličku Crkvu i da bi trebalo s crkvene strane stvoriti protutežu toj opasnosti na polju školstva. Zato odlazi superioru sestara, Fidelisu Höppergeru s molbom da sestre pošalje u Mostar. Njegovim pristankom otvorena je mogućnost skoroga dolaska sestara koji je i ostvaren 1872. godine.
U pratnji superiora Fidelisa Höppergera i sveučilišnoga profesora, kasnije vrhbosanskoga nadbiskupa dr. Josipa Stadlera, u Mostar je poslano šest sestara: Klotilda, Krescencija, Hijacinta, Valburga, Fererija i Oktavija. Već samo putovanje sestara u Mostar bilo je protkano brojnim poteškoćama, a njima je bilo popraćeno svih ovih dugih godina njihova djelovanja. Od samoga dolaska u Mostar pa sve do danas sestre se bave školstvom, kasnije počinju s radom i u zdravstvu gdje su još uvijek prisutne.
Izvor: Crkva na kamenu/KTA
