U želji progovoriti o osobi naglašavajući ono što je ona u svom bivstvovanju uistinu bila, navodi nas „kopati“ malo dublje od one ustaljene fasade i stava koji može biti crn ili bijel, uglavnom.
Istražujući tako život i djelo pokojnog biskupa hercegovačkih biskupija (Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske) mons. Pavla Žanića (1918.-2000.), lako se mogu iščitati vrijednosti koje je još kao dječak usvojio, a onda tijekom života primjenjivao u svom djelovanju.
To je znatiželjnicima 2000. jako prisno približio tadašnji hercegovački svećenik don Tomo Vukšić, danas nadbiskup metropolita vrhbosanski, u svom tekstu naslovljenom Pavao Žanić (1918 – 2000) Biskup Hercegovačkih biskupija, objavljenom u znanstvenom časopisu sarajevskog KBF-a Vrhbosnensia.
Rođen, školovan, ređen
Pavao je bio jedno od šestero djece koju su imali Jerko i Tona,rođ. Franić, a na svijet je došao 20. svibnja 1918. – pred kraj Prvog svjetskog rata – u Kaštel Novom, blizu i Splita, a još bliže Trogira. Navodio je kako je upravo njegova obitelj bila zaslužna za njegov odgoj i ono što je u životu postao.
Tako je u rodnom mjestu završio osnovnu školu, a potom je upisao sjemenišnu osmogodišnju gimnaziju u Splitu koju je 1937. završio odličnim uspjehom zbog čega nije morao polagati ispit zrelosti. Prirodan slijed za njega bio je filozofsko-teološki studij također u Splitu, koga je priveo kraju 1941. – za vrijeme Drugog svjetskog rata. Budući da je bio izvrstan student, nuđen mu je i poslijediplomski studij – no, ni sam nije prihvaćao takvo što, a što bi bilo dodatno otežano ratnim okolnostima i činjenicom ne tako davnog Prvog svjetskog rata koji je ostavio i manjak svećenika za sobom…
Pavao je umjesto toga, u jeku rata i uslijed talijanske okupacije, zaređen za svećenika 1. lipnja 1941. po rukama splitskog i makarskog biskupa mons. Kvirina Klementa Bonefačića. Sedam dana poslije proslavio je i svoju Mladu misu u Splitu.
Što dalje od okupatora
Krajem godine dobio je župničku službu na teritoriju koga su kontrolirali Talijani – Srednje Selo na otoku Šolti. Kao ni bilo što „prvo“ u životu, tako ni ova služba don Pavlu nije bila jednostavna. Kasnije je posvjedočio kako je u skoro 11 godina djelovanja ondje često doslovno gladovao, zajedno s narodom kojemu je bio poslan. A uz to, zbog nedostatka svećenika pastorizirao je još i Donje Selo i Maslinicu.
Uz glad, rame uz rame, je stajao i problem talijanske okupacije, kako je on kao veliki domoljub doživljavao stranu vlast na hrvatskom teritoriju te je stoga jednom prigodom naglasio da nikad nije slavio misu na latinskom te je što je više mogao izbjegavao kontakte s Talijanima.
No, unatoč svemu tome u svom pastoralnom radu nije posustajao. „Popravljao sam satove i uspostavljao kontakte i s ateistima. Narod okupljao na pjevanje i u Društvo Srca Isusova da ga osokolim i držim što dalje od Talijana“, kazivao je.
Nakon kapitulacije Italije 1943. i dolaskom Nijemaca, i on je s ostalim stanovništvom prognan, no uspio se poslije sedam mjeseci vratiti u župu te je tada nabavio i prvi bicikl.
Prisjećajući se svog djelovanja na otoku, naveo je i kako mu tijekom tog desetljeća nije bilo moguće normalno komunicirati s drugim svećenicima te kako nikada nije čuo propovijed ili katehezu drugog svećenika.
Druge okolnosti
Ipak, 1952. kada je imenovan župnikom Rogotina na ušću Neretve, prispio je u veliku skupinu svećenika te mu je život bio lakši, ali samo s jedne strane. Naime, za razliku od otočke izoliranosti ovdje je imao posla s raznim komunističkim aktivistima – koji su mu cijelog života bili trn u oku i čiji je bio glasan kritičar – a kojima su meta napada bili svećenici i biskupi. Bilo je skoro nemoguće pastorizirati, poglavito mlade, te je upozoravao na svećenička staleška udruženja čiji je bio ljuti protivnik jer ih je smatrao komunističkom zamkom kojoj je cilj podjela, zavada i možebitno odvajanje od Rima.
Svjestan okolnosti koje su bile stvarnost tog vremena, tadašnji mjesni biskup mons. Frane Franić mislio je unaprijed i na stabilnost svoje biskupije u slučaju njegova uhićenja, te je 20. srpnja 1954. imenovao petoricu svojih svećenika: don Marina Bezića, don Petra Prelasa, don Slavka Kadića, don Josipa Melkija – i kao posljednjeg don Pavla Žanića – da redom preuzimaju upravu biskupije ako bi i oni bivali lišavani slobode.
Okršaj s komunizmom
Kako su se „strasti“ pomalo smirivale, tako je don Pavao dobivao i nove službe. Pa je 1959. imenovan splitskim katedralnim župnikom te je preporodio župu i duhovno – poglavito svojim propovijedima (predavanjima, duhovnim obnovama) – i materijalno kroz razne obnove i unaprjeđenje pastoralnog djelovanja.
Iste je godine, među ostalim, imenovan i počasnim kanonikom, a nakon šest godina postao je prepošt.
Uslijedila je zatim 1969. služba rektora u sjemeništu gdje je predavao francuski jezik koji je odlično poznavao kao i talijanski.
Upravo ga je ondje 9. prosinca 1970. zateklo imenovanje za nasljednog biskupa hercegovačkih biskupija te je 2. svibnja 1971. u Mostaru upriličeno njegovo biskupsko ređenje.
Isprva je skoro desetljeće bio desna ruka i prva ispomoć tadašnjem biskupu mons. Petru Čuli, pomažući mu u graditeljskom ali i u pastoralnom djelovanju, a poglavito oko „rak-rane“ Crkve u Hercegovini „hercegovačkog slučaja“ (zbog čega je i „doveden“ jer je „stranac“). Nastavio je biti prepoznatljiv po svojim propovijedima koje su, kao nekoć splitsku, sada punile i mostarsku katedralu. Nastavio je biti i glasan kritičar komunističkog režima objašnjavajući i zašto: „Kako sam bio principijelni protivnik komunizma – svjetske laži – često sam tu laž uzimao na nišan. Komunisti su imali u rukama sva sredstva utjecaja na ljude, posebno na mlade. Vjernici su posvuda bili ‘disciplinirani’. Komunizam je cijeli svijet kupao u krvi, ali je, unatoč tomu, nalazio sljedbenike. A, eto, razorio se jer je predugo sve vukao pomoću laži, sile i praznih parola. U zatvor ipak nisam dospio, ali su mi zadnjem u Splitu dali putnicu. Stalno sam bio prisluškivan. To mi je otkrio jedan profesor engleskog jezika.“
Stoga je teško shvatljivo da mu se pripisivala „suradnja“ s istim u godinama koje su uslijedile i donijele nove izazove.
Naime, nakon „međugorskog fenomena“ hrvatski filmski redatelj Jakov Sedlar snimio je film na tu temu u komu je „na pravdi Boga“ optužio istog biskupa Žanića – čije je očitovanje o komunizmu bilo više nego jasno – za ni manje ni više nego suradnju s komunističkim režimom. Što je uistinu šokantno. No, kao čovjek čije je jasno usmjerenje bilo determinirano voljom Božjom, pun dostojanstva podnio je tu klevetu smireno i, iako uvrijeđen, oprostio im je.
Hercegovačke rak-rane
Da, Žanić je bio doveden kako bi – kao netko sa strane, a ne domaći – riješio „hercegovački slučaj“. Upravu biskupije preuzeo je 14. rujna 1980. Te je ulagao znatnu snagu u rješavanje spomenutog, što je zapravo pravno okončano papinskom odlukom Romanis Pontificibus još 1975., ali stvarno provedeno nije ni do dana današnjeg te je kao takvo tema za sebe.
Također, od početka svoje pune uprave pratio je i „međugorski slučaj“ (1981.) za koga je ustanovio dvije komisije od 1982. do 1986., i o kome je napisao tisuće stranica vjerno braneći Gospinu čast, dostojanstvo Crkve i odlučno niječući bilo kakvu vjerodostojnost ijednoga „ukazanja“ u Međugorju.
Novinarstvo No. 1!
Ono što je bilo posebno zanimljivo iščitati iz njegova životopisa jest da je doslovno u prvim tjednima po preuzimanju uprave nad biskupijom osnovao mjesečnik Crkva na kamenu, te uz njega i izdavačku kuću. Tada je to komentirao ovako: „U svom radu od početka sam imao nakanu osnovati biskupijski list. Tako se rodila Crkva na kamenu. Vremenom se ona dokazala, pa iako znamo za njezin ograničeni domet koji joj je nametnut okolnostima, ohrabruju nas čitatelji, a i broj suradnika raste. Hoću reći da i u katoličkom novinarstvu vidim mogućnost angažiranja laika.“
Nadalje, udario je temelje biskupijskom Caritasu u jesen 1982. Izgradio svećenički dom u Bijelom Polju 1984. te je iste godine proslavljena 1 000. obljetnica Trebinjske biskupije, kada je župnu crkvu u Trebinju Sveta Stolica uzdigla na razinu katedrale. Bilo je tu i dosta graditeljskih poduhvata…
Zatim je 1987. u suradnji s upravom i profesorima tadašnje Vrhbosanske visoke teološke škole u Sarajevu (danas Katoličkog bogoslovnog fakulteta), u Mostaru osnovao Teološki institut koga su komunističke vlasti ubrzo zabranile, ali koji je unatoč tomu iznalazio načine stalno djelovati te se potpuno aktivirao padom „svjetske laži“, kako je komunizam nazivao biskup Žanić. Osnutak instituta objasnio je ovim riječima – ponovno ne skrivajući svoju naklonjenost laicima, koju se kada je riječ o njemu, slučajno ili namjerno zaboravlja spomenuti: „Osnutak Teološkog instituta je tek početak mogućnosti angažiranja laika u aktivni život Crkve (…) Kad se čuje da u nekim biskupijama na zapadu ima i po nekoliko stotina zaposlenih laika, tek tada se uviđa koliko smo mi u zaostatku. Potrebno je, međutim, najprije odgojiti školovane laike pa ih tek tada uvoditi u administraciju, liturgiju, evanđelizaciju, apostolat obitelji, mladeži, djece, domove za potrebne i nemoćne, crkvenu glazbu, itd.“
Uz sve to Papa ga je imenovao i apostolskim upraviteljem dubrovačke biskupije sede plena, odnosno mjesto spriječena biskupa Severina Perneka, od 3. studenog 1988. do 14. siječnja 1990. i dolaska za ordinarija mons. Želimira Puljića.
Sredinom 1991. zamolio je tadašnjeg papu Ivana Pavla II., zbog starosti i bolesti, da imenuje pomoćnog biskupa s pravom nasljedstva, te je tako u osobi – sada već umirovljenog – mons. Ratka Perića dobio ispomoć. Umirovljen je nakon rođendana 1993. te je umirovljeničke dane, po osobnoj želji, proveo u odvojenim prostorijama u rodnom Kaštel Novom. Liječio se u Zagrebu i Splitu, a smrt ga je zatekla na splitskim Firualma 11. siječnja na početku jubilarne 2000.
Privodeći kraju naše promišljanje o ovom časnom Dalmatincu na čelu Crkve u Hercegovini, spomenut ćemo i kako je godinama bio predsjednik Vijeća za obitelj pri tadašnjoj BK. Tako je jedne prigode 1991. komentirao hrvatsku katoličku obitelj kao onu koja je u „žalosnom stanju“. „To je posljedica, jednim dijelom, bezbožna stava države prema braku. Kad je država proglasila brak razrješivim uz banalne razloge, a isto tako i slobodu pobačaja, mnogi su shvatili da rastava braka nije grijeh, a tako ni pobačaj“, kazivao je biskup Žanić koji nije pak doživio i još žalosnije stanje obitelji koje živimo danas, dok pišemo ove retke između spomendana Nevine dječice i blagdana Svete Obitelji. Ostaje nam jedino moliti Boga i tražiti nadahnuće i u životu ovog čovjeka koji svojom vjerom i pouzdanjem u Boga te dostojanstvom može biti primjer življenja nama koji „plivamo uzvodno“.
Josipa Prskalo/Katolički tjednik
Izvor: Crkva na kamenu/https://www.nedjelja.ba/
