MOSTAR – U Biskupijskom centru u Mostaru, u srijedu 17. rujna 2025., održana je svećenička skupština, tj. susret svih svećenika koji djeluju u pastoralu na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Susret je otvoren molitvom Trećega časa. Nakon molitve i pozdrava generalnoga vikara don Nikole Menala uslijedio je nagovor biskupa mons. Petra Palića na temu: Gdje smo kao prezbiterij? Poziv na rast, zrelost i otvorenost novome. Zatim je vlč. dr. sc. Ljubo Zadrić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i profesor dogmatske teologije na KBF-u u Sarajevu, održao predavanje: Svećenik između nostalgije i proroštva – kako se mijenjati a ostati vjeran? Naglasak profesorova predavanja bio na suodnosu prezbitera i prezbiterija, sa zaključkom da uloga prezbitera, tj. svećenika, dolazi do punoga značenja tek kad se ona ugradi u prezbiterij, tj. zajedništvo, što na kraju znači u Crkvu.
Nakon kratke pauze uslijedila su izlaganja predstavnika pojedinih dekanata nakon održanih dekanatskih sastanaka na kojima su svećenici u pojedinom dekanatu kroz promišljanja i razgovor trebali sažeto odgovoriti na sljedeća pitanja: 1. Gdje osjećamo da smo kao svećenici u sukobu između poziva i stvarnosti? 2. Što bismo kao dekanat/župa mogli promijeniti u pastoralnom stilu? i 3. Koji znakovi Duha su se pojavili u protekloj godini, unatoč izazovima? Nakon izlaganja predstavnika dekanata uslijedila je rasprava s ciljem kako bi se na osnovi biskupova nagovora, izlaganja prof. Zadrića i prijedloga iznjedrenih u dekanatima iznesene ideje što bolje mogle primijeniti u našoj pastoralnoj praksi.
Sažetak izlaganja biskupa mons. Petra Palića
Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić na početku obraćanja uputio je svećenicima riječi zahvalnosti za njihovo svakodnevno služenje narodu, ali i snažan poziv na preispitivanje duhovnoga i bratskoga stanja prezbiterija.
“Gdje smo kao prezbiterij?”, bilo je središnje pitanje biskupova obraćanja. Pritom je naglasio da se ne radi samo o brojkama i službama, nego o duhovnom stanju, međusobnim odnosima i posvećenosti poslanju. Upozorio je na opasnost individualizma, rutine i izoliranoga pastorala, ističući potrebu za istinskim zajedništvom.
Biskup je okupljene svećenike potaknuo na duhovni rast, izlazak iz navika, obnovu molitvenoga života i hrabriji pastoralni pristup. Upozorio je na opasnost rutine koja guši gorljivost, pozvavši na konkretnu obnovu svakodnevnih duhovnih praksi.
U svojoj poruci istaknuo je i važnost zrelosti, odnosno preuzimanja osobne odgovornosti bez prebacivanja krivnje na sustave ili strukture. “Ne smijemo biti nostalgičari prošlosti, nego proroci sadašnjosti”, poručio je biskup u svom obraćanju.
Poseban naglasak stavljen je na otvorenost Duhu Svetome i izazovima novoga vremena od digitalne evangelizacije, preko pastorala mladih i obitelji, do otvorenosti prema ranjenima, razočaranima i marginaliziranima. Crkva, kako je naglasio biskup, mora biti most, osobito u sredinama obilježenim povijesnim i etničkim podjelama.
Na kraju je okupljene pozvao na bratsko zajedništvo i veću međusobnu blizinu: “Ne puštajmo da netko klone, a da nitko ne primijeti”, rekao je, pozivajući na obnovu povjerenja i brige jednih za druge.
Sažetak izlaganja vlč. dr. sc. Ljube Zadrića
(“Svećenik između nostalgije i proroštva. Kako se mijenjati a ostati vjeran?”)
“Na spomen Crkve, gotovo u pravilu razmišljamo i govorimo o njezinim strukturama, a veoma malo ili gotovo nikako o njezinu životu […] Ne zaboravimo, Crkva nije samo aparat organiziran u nizu struktura, nego i zajedništvo”. Ovako je svojevremeno o Crkvi razmišljao i pisao Congar, a njegove riječi služe za razumijevanje crkvene strukture – prezbiterija – koja podrazumijeva zajedništvo. U prilog ovakvu pristupu ide i teološko razmišljanje Greshakea koji piše: “polazeći od teologije službe, treba snažno ukazati na to da službeno poslanje, kakvo je utemeljeno u Novom Zavjetu i razvijano tijekom povijesti Crkve, u bitnome ima karakter zajedništva”. Nužan uvjet za zreli razvoj svećeničkog identiteta jest biti komunionalan čovjek.
Presudnim se pri tome čini, kroz odnos prezbiterij – prezbiter ne umanjivati kvalitete i talente pojedinca, niti poništavati vrijednosti i značajke prezbiterija. Potrebno je vlastiti svećenički identitet razvijati unutar prezbiterija kojemu se pripada. Ovakav pristup podrazumijeva “život na dva pogona”: na osobni i na pogon prezbiterija. A zajedništvo, suradnja i susreti služe prilagođavanju ovih dvaju pogona jedan drugomu. Pa zaključno tvrdimo kako upravo u životu prezbiterija – koji je i struktura i zajedništvo – trebamo otkriti pravu Crkvu koja je “postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvi” (usp. Dj 2,42).
Izvor: Crkva na kamenu
