Hercegovina, točnije Mostarsko-duvanjska biskupija, ima šest župa kojima je zaštitnik sv. Ante Padovanski i isto toliko župnih crkava kojima je naslovnik isti svetac od kojega valjda nema popularnijega. A te su župe: Grabovica, Humac, Ploče-Tepčići, Raskrižje, Sutina, Šuica – dvije redovničko-franjevačke, četiri dijecezanske. U Raskrižju je ove godine proslavljena 50. obljetnica osnutka župe pod vodstvom mjesnoga biskupa Petra Palića i župnika don Pere Miličevića.
U župi Grabovici – koja najprije, od 1828. do 1838., djeluje kao kapelanija, ovisna o livanjskim Vidošima, a potom kao župa od 1838. do danas, u nedjelju, 13. lipnja 2021. za proslavu Patrona župnik don Blaž Ivanda pozvao je umirovljenoga biskupa Ratka iz Mostara. Osvanuo 13. lipnja oblačan, s prijetećim kapima kiše da se ustručavaš iz crkve iznijeti razglase u dvorište. A treba više od sata da se sve to posloži: oltar sa svim priborom i širokim kišobranom, stolice, prijenosne orgulje i sve što je potrebno za pjevače, čitače, ministrante, za procesija, za litanije, kip sv. Ante… Ali odvažni župnik, Viničanin, kaže: Na slavu Božju i u čast sv. Anti sve u crkvenom dvorištu! Ne bi pola svijeta moglo stati u crkvu. I pred takvom odlučnošću i sestra kiša ustuknula, a brat se sunčani kolut pomalja između oblaka, kako ih u svom hvalospjevu naziva raspjevani mali brat Franjo Asižanin. Poslije 10.00 sati sunce se posve ustalilo grijući i sjajući iznad gustih stabala na dvorišnom travnjaku, a povjetarac potpiruje da se svijet osjeća ugodnije na sunčanu zraku. Naroda se prikupio priličan broj, i župljana i hodočasnika. Nekoliko je svećenika u službi ispovijedanja, a don Bariša i pod sv. Misom.
Procesija se razvila oko crkve uz Litanije ili molbenice Svih Svetih koje s razglasa predvodi župnik don Blaž, a sav puk otpjeva. Vjernici nose kip sv. Ante i postavljaju ga pokraj oltara. Desetak je svećenika u procesiji i u koncelebraciji: biskupijskih, franjevačkih, karmelićanskih. Nastavlja se s oltara Slavom Bogu na visinama… Čitateljice razgovijetno, sa smislenim tekstovnim naglascima navješćuju starozavjetno i novozavjetno nedjeljno Čitanje da svi mogu ne samo pratiti nego i zapamtiti. Evanđelje čita fr. Jakov Mamić, župljanin, ugledan karmelićanin i u službi Svete Stolice i svoga Reda u Zagrebu. Cvrkut i ustaljena melodija ptica pjevica natječe se s izvježbanim glasovima pjevača i pjevačica a sve na slavu Božju i na diku današnjega Slavljenika.
Nakon propovijedi sveta je Misa nastavljena u pozornosti i pobožnosti. Župnik je na kraju, uz uobičajene nedjeljne oglase, zahvalio Bogu na veliku daru ovoga slavlja, sv. Anti na njegovu zagovoru kod Boga i svima koji su pridonijeli uspješnu odvijanju ove godišnje župne svečanosti.
Biskup propovijeda svojim riječima, a ovo su uglavnom bile misli iz životopisnih podataka i svetačka života sv. Ante:
Godine 1195. rođen u Lisabonu u plemićkoj obitelji. Na krštenju mu dano ime Fernando.
Oko godine 1210. odriče se obiteljske plemićke perspektive i prihvaća duhovni zov u augustinijance koji su živjeli po pravilima sv. Augustina a pod upravom mjesnoga biskupa. Školuje se, odgaja i živi asketskim životom u Coimbri, gradu 170 km od rodnoga mu Lisabona.
– Na vrijeme je novi kandidat spoznao da naravne strasti čovjeka za trenutak obradoste, a za stalno ožaloste. Ako ne ćeš njima gospodariti, one će te strovaliti u jamu iz koje se teško izvući. Stoga, Fernando, budan budi!
Godine 1220. kandidat je zaređen je za svećenika. Te godine prolaze posmrtni ostatci petorice franjevaca Portugalaca: trojice svećenika i dvojice braće, koje su muslimani saracenski masakrirali u Marakešu u Maroku. Doživljaj peterostruko potresan i bolan na samom početku Franjevačkoga reda Male braće i svih koji to prate. Velečasni Fernando nazočan je događaju i duševno duboko ganut. Čuje u svojemu srcu novi zov: u Maroko! Mučeništvo je ideal kršćanskoga života. Što je god ispod zvijezda, premalen je ideal! Idi za idealom na koji te Bog zove! Ali kako? Treba prijeći u franjevce pa njihovim putom u njihovu misiju. Dopušta mu biskup da se upiše u Franjevački red, koji ga prima i, na njegovu želju, zajedno sa subratom fra Filipinom, šalje u Maroko u misiju koja je otvorena tek 1219. godine. Ubrzo ga posjećuje neka neidentificirana bolest – bit će neka vrsta malarije – kojoj nije mogao odoljeti te bijaše prisiljen misliti na povratak. Jedva živ prezimio u Marakešu.
– Fra Ante je primjer kako se odazvati Božjemu zovu kako god težak izgledao. I prvi put u augustinijance a drugi put u franjevce nošen mišlju mučeništva za Krista Spasitelja. Bog daje čovjeku kušnje, ali daje mu i pomoći i milosti. Bolest mu daje prigodu za razmišljanje i traženje što savršenijega usklađenja svoje slobodne volje s Božjim putom i programom.
Godine 1221. lađom se vraća u domovinu na liječenje, planirajući preko Španjolske u Portugal. Na uzburkanu Sredozemlju vjetrovi i struje zanesu lađu prema Istoku, na Siciliji, oko 2000 km od Portugala. Lađa se razmrskala prije nego se priobalila, a fra Ante zajedno sa svojim subratom fra Filipinom spašen. Suputnici odluče produžiti u Asiz da vide i pozdrave Utemeljitelja Franjevačkoga reda Male braće, brata đakona Franju Asiškoga. Stigoše, više pješke nego prijevoznim sredstvima, 30. svibnja 1221., i to na početak Generalnoga kapitula koji je trajao do 8. lipnja. Kapitul na rogožinama. Bolest se više ne spominje. Kao da je talijanska klima bila pogodnija od marokanske.
– Gdje čovjek ne sluti, Božji su puti. Bog je novomu Redu želio dati poseban dar darovita, poletna, poslušna člana koji će pomoći usmjerenju redovničkoga života. Ti budi otvoren Božjim kombinacijama pa ćeš vidjeti čudesne životne ispunjalke.
Godine 1223.-1225. fra Ante predaje na teologiji u Bolonji. Brat mu i poglavar Franjo izdaje dekret u kojem mu, između ostaloga, piše: “Mojemu predragom bratu Anti, brat Franjo. Odobravam ti da braću poučavaš u svetom bogoslovlju, ali uz uvjet da se, zbog toga učenja, ne ugasi u tebi duh molitve i pobožnosti, kako je zapisano u Pravilu. Stoj mi dobro!” Fra Ante je u predavanjima kao i u propovijedima rastao ne samo u spoznaji bogoslovlja nego i u molitvi i pobožnosti. Divio se Isusovim prispodobama o Kraljevstvu nebeskomu. Evo jedne kratke, a božanski bogate i duboke, koja je danas pročitana u Markovu Evanđelju (4,26-29): Sijač uzorao njivu i zasijao punu vreću žitna sjemena. Uredno pobranao i otišao kući. Ili on spavao ili radio, sjeme ima svoje zakone kojih se drži: pod uvjetima topline i vlage raspukne zrno, klica proklija i ona se njezina nježna vlat počinje probijati kroza zemlju: 10 ili 15 i više centimetara.. Što zemlja kišom natopljenija, to će vlat lakše rasti i pojaviti se na površini. Izraste u stabljiku, na stabljici klas, u klasu 30 ili 60 ili 100 zrna. Od jedne vreće sjemena, evo sada trideset ili šezdeset ili čak stotinu vreća žita, pšenice ili ječma! Ne možeš ni stići izračunati.
– Bog, bogat darovima svojim, posije svoju riječ ili svoj sakrament krštenja, oproštenja, Pričesti, krizme… u ljudsko srce posredstvom Crkve i to samo od sebe raste, a pogotovo se pogodno razvija milost posvetna ili djelatna ako to roditelji u svojoj djeci redovito zalijevaju svojim radom i pobožnošću. Jedan talent donosi pet ili deset drugih talenata. Vidiš li zakona u razvijanju Kraljevstva Božjega u ljudskim dušama i na ovome svijetu? Ne samo neprotumačivo čudo, nego i pravi misterij kojemu samo Bog zna podrijetlo, pravu svrhu i konačan smisao, govori prof. Ante svojim bogoslovima, a propovijeda vjernicima.
Godine 1225.-1227. Na Papinu želju, poglavari poslaše propovjednika Antu krivovjercima u Južnu Francusku, albigenzima i katarima. Božji navjestitelj obraća riječju i primjerom, a ne maljem i mačem, iako su ga slikovito nazvali maljem krivovjeraca, „martello degli eretici“, eto kakva mu je riječ bila. To je vrijeme križarskih vojni. Godine 1204. povedena je Četvrta križarska vojna, koju je potaknuo papa Inocent III. da se oslobodi Isusov grob, ali ni u snu nije mogao usnuti što će „križari“ učiniti: regrutirani iz Venecije, Mlečani su najprije opljačkali Zadar, a onda do koji mjesec još gore postupili s Carigradom, gdje su uspostavili svoju vlast, Latinsko carstvo, nakon što su počinili mnoga nedjela u gradu. Tako se ne pomaže bizantskomu caru niti se tako oslobađa Sveta Zemlja, nego se i one preslabe ljudske spone kidaju s posljedicama nespojivosti kroza stoljeća mnoga. I lako se ne zaboravlja.
– Fra Ante se ne služi tim „križarskim“ metodama nego onim evanđeoskim: uvjeravanjem, riječju, molitvom, pozivom, razmišljanjem. Zato će biti i nazvan evanđeoski naučitelj – doctor evangelicus.
Godine 1227.-1231. izabran za Provincijala za Sjevernu Italiju. Svoju braću posjećuje, zajedništvo promiče i njeguje, školovanje potiče, srušeno popravlja, a novo gradi. U tom periodu dva puta, 1228. i 1230., izbiva po više mjeseci iz svoje Provincije, boraveći u Rimu iz službenih motiva. Iskorištava prigode da se upozna s visokim službenicima Svete Stolice pa i sa samim Papom. Propovijedi mu je slušao i papa Grgur IX. (1227.-1241.), koji će se toga sjetiti prigodom fra Antine kanonizacije za koju godinu.
Godine 1231., 13 lipnja, shrvan vodenom bolešću umire u Arcelli, današnjem prigradskom dijelu Padove, u 36. godini života.
Godine 1232. proglašen je svetim, nije prošla ni godina dana od njegove smrti. Nisu bile impresivne samo fra Antine propovijedi i krjepostan život, nego i brojna čudesa.
Godine 1946. proglašen je naučiteljem Crkve.
Zaključak. Svetoga Antu zazivaju vjernici u svojim duševnim i tjelesnim potrebama: djevojke mu se preporučuju da nađu pravoga zaručnika po volji Božjoj. Mladići mu se utječu da im isprosi od Boga sretan i plodan obiteljski život. Bolesni da opet zadobiju zdravlje, a oni koji su izgubili razne stvari – ključ od kuće, od auta, od tabernakula – da ga sretno nađu. A najviše se Svetac raduje kada od Boga isprosi milost da se nađe „izgubljeni sin“ ili „izgubljena kći“, da se mladi odazovu Božjemu zovu, da se Kristovo Evanđelje naviješta i proživljava na svakom dijelu kugle zemaljske. Koliko u životu trenutaka, toliko raznih ljudskih potreba. Sveti je Ante miljenik Božji, kojega Bog rado uslišava, jer je i on posve ispunio Božju volju u svojemu zemaljskom životu.
***
Monografije. U povodu spomenute obljetnice župe na inicijativu župnika don Blaža, u redakciji fra Roberta Jolića u nakladničkoj kući Naša ognjišta u Tomislavgradu izišla je 2019. godine spomen-knjiga od 450 stranica većega formata: Sto osamdeset godina župe Grabovica. U njoj je u pet poglavlja prikazana prošlost i sadašnjost župe: 1. – Opća politička i crkvena prošlost Buška Blata; 2. – Samostalna župa Grabovica; 3. – Život i smrt; 4. – Ljudi i događaji; 5. – Prosvjeta i školstvo. Nije to prva monografija, jer je župljanin bogoslov Ilija Drmić, današnji rašeljački župnik, na poticaj tadašnjega grabovičkoga župnika don Petra Vuletića, 1981. objavio radnju od 170 stranica manjega formata Župa Grabovica kroz 150 godina, počevši od 1831. otkako se čuvaju župne matice.
Vjerničko se srce samo može istinski radovati i poželjeti župniku don Blažu Božji blagoslov u njegovu pastoralnom, poučavateljskom, prosvjetnom, glazbenom i svakom drugom dušobrižničkom radu. Pratio i njega i cijelu župu zagovor patrona sv. Ante kod Boga!
Izvor: Crkva na kamenu
