U subotu, 20. kolovoza 2016. u početku sv. Mise za sve žrtve totalitarnih režima i sustava – fašizma, nacizma i komunizma – u 12.00 sati na visoravni Bili u župi Goranci blagoslovljena je kapelica u čast sv. Josipa na Groblju mira. Sv. Misu u koncelebraciji sa 16 svećenika, dijecezanskih i redovničkih, među kojima i generalni vikar don Željko Majić, provincijalni vikar fra Ivan Ševo, povjerenik hercegovačkih biskupija za hrvatski martirologij fra Mića Stojić, predvodio je biskup Ratko Perić iz Mostara. Poslije Mise održana je komemoracija za sve hrvatske žrtve Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata. Na projektu Groblja mira radi se od 2013. godine. Nedavno je završena kapelica. Biskup je u početku pozdravio goranačkoga župnika fra Ivana Ivandu, sve svećenike koncelebrante, sve sudionike ovoga slavlja, kojih je bilo mnoštvo.
„Nalazimo se na Groblju mira koje povjeravamo pokroviteljstvu sv. Josipa, zaštitnika svete i sretne smrti. Nalazimo se uoči Europskoga dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih sustava prošloga stoljeća (23. kolovoza). Prikazujemo ovu sv. Misu za sve vjerne mrtve i molimo Boga da im u suđenju pod djelima njihovim bude blag i milosrdan.“
Čitanje je uzeto iz Jakovljeve Poslanice (4,1-10), a Evanđelje Isusovih blaženstava po sv. Mateju. Donosimo biskupovu propovijed.
BLAGO MIROTVORCIMA
Poštovani sudionici današnjega Misnog slavlja na ovome Groblju mira!
Svima vama od Boga dobro zdravlje i dug i sretan život, a svi vjerni mrtvi gledali Lice Božjega milosrđa kroza svu vječnost!
Dolina palih. U Španjolskoj, u gradu San Lorenzo de El Escorial, 60-ak km od Madrida, nalazi se Dolina palih – Valle de los Caidos – koja se sastoji od velebne crkve/kripte sv. križa i područja spomen-sjećanja, sve u vlasništvu španjolske države. Sve je uglavnom zamislio španjolski general, generalisimo, caudillo Francisco Franco (1892.-1975.), u čast i pokop jednoga broja onih koji su se borili i pali u španjolskom građanskom ratu 1936.-1939. Rat se vodio između španjolskih nacionalista i republikanaca komunističkoga tipa s internacionalnim brigadama od oko 50.000 dragovoljaca iz više od 50 zemalja. U crkvi je pokopan osnivač španjolske Falange, domaćega krajnjedesničarskog pokreta, José Antonio Primo de Rivera 1936., a posljednji je bio Franco, koji je od srpnja 1936. predvodio nacionaliste, pobijedio a preminuo 1975. U podnožju Doline nalaze se posmrtni ostatci, preuzeti iz raznih zajedničkih grobnica i mjesta, s imenima 33.872 poginula u ratu i s jedne i s druge strane. Nije to išlo lako.
Spomenik je zamišljen kao “čin skrušenja” i pomirenja između nacionalista i republikanaca (njihovih “ustaša” i “partizana”!), a i kao veličanstveno djelo moderne umjetnosti. Spomen-obilježje na 13 i pol km2, na uzvisini od 910 m, obuhvaća baziliku-kriptu, iskopanu u brdu i dugu 262 m, benediktinsku opatiju, hodočasnički dom, Dolinu, četiri granitna stupa visine po 11,5 m iz 16. stoljeća. Najuočljiviji je križ visok 150 m podignut na hridini koja je opet 150 m iznad bazilike, vidljiv s više od 40 km udaljenosti. Radovi su na spomen-području počeli 1940., a spomenik blagoslovljen 1959. Papa Ivan XXIII. uzdigao je crkvu na rang manje bazilike 1960.
U tom građanskom ratu, koji je bio kao neka “generalna proba” Drugoga svjetskoga rata, između recimo “fašizma i antifašizma”, poginulo je između 280.000 i jednoga milijuna vojnika i civila, već prema ideološkim brojenjima jednih ili drugih. Kada su socijaldemokrati, u janjećoj koži a komunističke ćudi, došli izborima na vlast 2004., sve su poduzeli da uklone franko-falangistička obilježja. Hrvali su se glasovima i zakonima u parlamentu te uspjeli 2009. zatvoriti pristup spomeniku iz “sigurnosnih” razloga i zabraniti sv. Misu u bazilici kroz dvije godine. Ali kada su oni pali, na izborima 2011., spomen-područje opet je otvoreno posjetiteljima.
Od Frankove smrti sve do nedavno nisu prestale polemike u kongresu, u parlamentu, u zakonodavstvu, u medijima, na ulici s obzirom na ostavljanje ili uklanjanje raznih označja u Dolini palih, sve do prenošenja Frankova groba iz bazilike u Madrid i do promjene naziva “Dolina palih” u “Dolinu mira”. Ali ništa se do sada nije mijenjalo.
Republikanci komunističke šestokrake zvijezde i internacionalne anarhije u španjolskom građanskom ratu srušili su oko 70 % katoličkih crkava, samostana i crkvenih objekata te pobili oko 10.000 klerika, redovnika te aktivnih katolika iz mržnje prema Bogu i vjeri, a među njima: 13 biskupa, 4184 biskupijska svećenika i bogoslova, 2365 redovnika, 283 redovnice – u svemu 6832 crkvene osobe, i više tisuća angažiranih laika. Od toga je, od 1987. do ove 2016. godine, proglašeno blaženima ili svetima 1515 mučenika. A još 115 slugu i službenica Božjih čekaju na skoru beatifikaciju.
Socijalkomunisti ili antifašisti ne mogu mirovati. Oni ne mogu podnijeti nijedne riječi, nijednoga znaka, nijednoga pozdrava, nijedne osobe da budu zajedno s nacionalistima, ni u crkvi, ni na zemlji ni pod zemljom, uvjereni da su oni “pravednici” ovoga svijeta, pravi mirotvorci, bezgrješni stvaratelji novoga bezgrješna naraštaja. Onaj Končar slavodobitno pred smrt dobacuje neprijateljima: “Milosti ne tražim niti bih vam je dao!” Taj je osvetnički slogan uzet iz njegove biografije, stavljen kao uzor mladeži i čovječanstvu kroz svih 45 godina jednouma partijskog sustava. U onoga prvoborca u Istri s nadgrobnoga natpisa poruka: Ovaj se odlikovao mržnjom prema neprijateljima! Kao da hoće reći: Ni u trenutku smrti, ni u groblju, ni u vrijeme dolaska pred Sud Oca nebeskoga s krvavom antifašističkom zastavom ne smije prestati osveta i mržnja!
Mirogoj. Spomenimo usput i to da je na zagrebačkom groblju Mirogoju, koje je od početka 70-ih godina 19. stoljeća zamišljeno i provedeno u četiri sektora: katolički, pravoslavni, protestantski i židovski dio, i to bez ikakvih ograda, gdje počiva više od 500.000 preminulih, za vrijeme Drugoga svjetskog rata pokopano oko 8000 hrvatskih ratnika od 1941. do 1945. Partizanske vlasti 6. srpnja 1945. napismeno odlučuju da se svi ti grobovi preoru i pretvore u šumu. Naređenje: “Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja”, glasila je komunistička direktiva. Čin koji zavrjeđuje svaku ljudsku osudu, kao što svaki takav zločin nad bilo kojim grobljem, vjerskim ili ateističkim, domaćim ili stranim, zavrjeđuje ljudsku i vjersku osudu.
Ratovi. Odakle takve radikalne i krvave podjele među ljudima, do istrjebljenja? Neki povjesničari govore da nije postojalo ni 150 godina potpuna mira po svijetu. Uvijek se negdje među narodima ratuje. Najprije Gospodin Isus u Evanđelju prošle nedjelje reče da nije došao na zemlju donijeti “mir”, nego “razdjeljenje”: u kući, u selu, u državi, u svijetu. Kako to? Evo kako: uvijek će biti onih koji će pristajati uz Isusa, Sina Božjega, uz njegovo kraljevstvo i zakone i držati se njegovih zapovijedi. I uvijek će biti onih koji će se svim raspoloživim sredstvima boriti protiv Krista i njegovih sljedbenika i zakona. Tako imamo u istoj kući ili mjestu onih koji su za Boga, i drugih koji se ponose bezboštvom. Eto prvoga rata. Isus je ipak donio Mir, Mir Božji, ne mir koji se sklapa u Versaillesu, u Teheranu, na Jalti, u Potsdamu, u Daytonu, gdje se postavljaju uvjeti koji su žarišta novih nemira i ratova, barem onih hladnih!
Sveti nam Jakov u Poslanici tumači: “Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite” (Jak 4,1-3).
– Pohota ili požuda seže do drugih. Pisac Poslanice utvrđuje činjenicu da među ljudima postoje borbe i strasti. Za strasti je znakovito da ne ostaju u čovjeku, nego prelaze na druge, navode čovjeka da drugoga hvata za grkljan.
– Emocija prelazi u akciju. Stupnjevi toga procesa vrlo su jednostavni. I strašni. Najprije čovjek sebi dopusti želju. Zatim želja upravlja mišlju. Želja i misao prelaze u strast. Za ostvarenje svojih strasti ljudi su voljni drugoga zanijekati, ukloniti s puta. Strast oblikuje maštu. Mašta je jednoga dana kadra prijeći u djelo. Svaki čin ili zločin ovoga svijeta rađa se iz želje, ide preko misli, strasti i mašte do izvršenja. Ako to čovjek uspije kontrolirati i usmjeriti dobrim putom, onda je pravi i cjeloviti čovjek.
– Pohota Boga ne moli. Daljnja značajka ljudske požude jest u tome što ne moli ili krivo moli. Ona je totalno sebična. Bog, naravno, ne uslišava sebične želje i molitve ljudi. Pravi cilj molitve jest: Oče, budi volja Tvoja! A pravi cilj požude jest: “Neka se mojoj volji – udovolji! Ne zanimaju me ni svi vjekovječni vjekovi!”
Sebičan čovjek nije kadar moliti se Bogu sve dotle dok ne ukloni sama sebe iz središta pa ne stavi Boga u centar. Ako težimo za sobom, izgubit ćemo se. Ako budemo težili za Bogom, naći ćemo i Boga i sebe i bližnjega svoga.
Kristov mir. Isus na Gori blaženstava postavlja ideal mira kao cilj ljudskih nastojanja, požrtvovnosti: takvi će se boritelji “sinovima Božjim zvati” (Mt 5,9). Sinovima će se zvati oni koji pomiruju braću, ustaše i partizane, desne i lijeve, da ne preoravaju jedni drugima grobove; koji pomiruju domovince i emigrante, da jedni na druge ne ispaljuju atentate; koji ih pomiruju ne na temelju koalicijskih fotelja i parlamentarnih honorara, nego na temelju Božjih zakona koji nas sve obvezuju u savjesti, i one u saboru i one kod kuće.
Do mira kao društvenoga i religioznoga cilja ne dospijeva se bez krjeposti pravde koja svakomu doznačuje njegovo: i pravo i dostojanstvo, i ime i imanje, i posao i život. A nema ni mira ni pravde ako nema istine, jasne i potpune, povijesne i sadašnje, koja nas je jedina kadra osloboditi od klevete i laži. Tko gradi na nepravdi i neistini, taj gradi rat. A tko gradi na istini i pravdi, taj gradi mir. Kristov je Mir plod Kristova Križa, koji jednim krakom povezuje svijet s nebom, a drugim krakom povezuje sve nas na ovoj kugli zemaljskoj. Križ je žrtvovalište svih naših pohota i kleveta, osveta i mržnja, ratova i genocida. Krist je sa svojim Križem mir i pomirenje naše, pravda i istina naša, otkupljenje i vječno spasenje naše!
Pokrovitelj sv. Josip. Mi ovo Groblje mira i sve u ratovima preminule kojih će imena stajati označena na ovom počivalištu predajemo pod pokroviteljstvo sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, očinskoga čuvara Isusova, muža istinita, pravedna i mirotvorca, zaštitnika smrti, da kod Boga moćno zagovora sve vjerne mrtve kako bi u nebu našli vječni život kao i sve nas žive kako bismo na zemlji živjeli u osloboditeljskoj istini, u društvenoj pravdi i trajnome miru! Dao svemogući Bog!
Izvor: Crkva na kamenu
