Patron župe i obljetnica posvete crkve sv. Mateja u Mostaru

MOSTAR – Župna svetkovina sv. Mateja u istoimenoj župi, koja obuhvaća mostarska naselja Rudnik, Vihovići, Orlac i Raštane, proslavljena je u subotu, 21. rujna 2024. na svečanoj večernjoj svetoj Misi. Euharistijsko slavlje predvodio je don Ivan Turudić, župnik župe sv. Ivana Apostola i Evanđelista u zajedništvu s deset svećenika i župnika don Tomislava Ljubana. Za proslavu patrona župe, kada se ujedno obilježava i obljetnica posvete crkve, vjernici su imali priliku duhovno se pripremiti kroz trodnevnicu. Prvu večer trodnevnice, u srijedu 18. 9., bio je blagoslov djece za početak školske godine. Ovogodišnju trodnevnicu i sam dan proslave imaju svećenici koji slave 25 godina misništva, uključujući i župnika don Tomislava. Prvu večer trodnevnice svetu Misu slavio je fra Dario Dodig, župnik župe sv. Ante Padovanskoga na Humcu, drugu večer fra Petar Drmić, župnik župe sv. Franje Asiškoga u Posuškom Gracu, a treću večer fra Danko Perutina, gvardijan i župnik župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.
Na sam patron župe svetoj Misi prisustvovalo je mnoštvo župljana ali i vjernika iz okolnih mostarskih župa. Don Ivan je u propovijedi vjernicima pojasnio pojam jubilej kazavši kako bi se proslavom
zaštitnika ove župe i prigodnim jubilejom što više duhovno okoristili kako bismo porasli u vjeri, mudrosti i znanju koliko to dopuste naša stvorenjska ograničenja i Duh Sveti. “Nas nekolicina, a ovdje nazočni don Tomislav i ja, slavimo 25 godina misništva. Želim sebi, don Tomislavu i svima nama podsvijesti da naši Krist djeluje preko slabih da bi se njegova milost očitovala jubileji ne smiju biti usmjereni ka promatranju životnih uspjeha ili neuspjeha, tražiti da nas se zbog toga proslavlja ili kudi. Jubilej jest vrijeme u kojem možemo sagledati našu prošlost i uvidjeti Božja djelovanja i naša lutanja. Nismo mi gospodari ni svoga poziva ni svoga života, nego slabi i grešni ljudi i više nego zaštitnik ove župe sv. Matej. Ali kao i sv. Matej, pozvani, ne zato što smo to htjeli nego jer nas je On htio. Je li bilo sposobnijih od sv. Mateja? Jest! Je li bilo sposobnijih od Tomislava Ljubana i Ivana Turudića? Jest! Zašto nas pozva? Ne znam! Ali smo ovdje, 25 godina poslije
svjesni da smo pozvani i da smo sluge beskorisne i da smo činili ono što smo bili dužni činiti” (usp. Lk 17, 10), kazao je don Ivan. Župnik don Tomislav na kraju čestitao župljanima župnu
svetkovinu, slavljenicima imendan, te zahvalio svima, vjernicima i svećenicima, posebice propovjedniku za dolazak i upućenim riječima. Pjevanje su predvodili župni zborovi iz župe, a pratio ih je Komorni orkestar Pro musica.
Po završetku euharistijskoga slavlja župljani i gosti zadržali su se u kripti župne crkve u zajedničkom druženju.

Donosimo don Ivanovu propovijed u cjelosti:

Braćo i sestre,

danas slavimo svetoga Mateja, evanđelistu i apostola, zaštitnika ove župe. Molimo njegov zagovor pred Presvetim Trojstvom kako bi ova župa u svakom smislu rasla i razvijala se na veću slavu Božju i na spasenje duša.
Nemam neku posebnu sklonost proslavljanja određenih datuma iz vlastitoga života. Čini mi se da bih zaboravio i vlastiti rođendan da se toga ne sjete ljudi koji su tome skloni. Tako nisam baš bio ni sklon nekoj proslavi 25 godina misništva ali pod inzistiranjem don Tomislava pristah.
Onda ću nastojati da se proslavom zaštitnika ove župe i prigodnim jubilejom zajedno s vama što više duhovno okoristimo kako bismo porasli u vjeri, mudrosti i znanju koliko to dopuste naša stvorenjska ograničenja i Duh Sveti.
Jubilej u našoj sredini i mentalitetu “obojan” je s dvije temeljne boje: grčko-rimskim i judeo-kršćanskim poimanjem jubileja.

Grčko-rimsko poimanje jubileja ima sljedeće postavke. “Od rimskih službenika, i u samom Rimu i u provincijama, očekivalo se da proslave svoje uspjehe. Kad bi unaprijed razmišljali o kraju svoga roka u službi, nadali su se da će u kamen ili mramor urezati popis svojih postignuća, svojih javnih građevinskih projekata. Bilo je to ono što je učinio August, spektakularno uklesavši popis svojih ostvarenja velikim slovima u spomenike po cijelom Carstvu. Rimski se ekvivalent za curriculum vitae nazivao cursus honorarum, ‘niz počasti’. Naveli bi svoje vrijeme kao kvestora, svoje napredovanje do pretora. Zabilježili bi vrijeme kad bi bili na službi u gradskome vodovodu ili u drugim značajnim građanskim ulogama. Tada bi, ako bi bili sretni, zabilježili godinu u kojoj su služili kao konzuli. To je, uglavnom, ostao vrhunac političke karijere, čak i pod carstvom, jer je svatko znao da konzuli zauzimaju položaj odmah do samoga cara. Tada bi zabilježili svoju službu prokonzula, koji su vodili provincije. Postojala je i vojna karijera: popis pohoda u kojima su se borili, dobivenih rana i odlikovanja. Za vojnike je postojala i osobita čast. Pri opsadi grada postavljali su ljestve kako bi prešli preko gradskih bedema. Budući da je to bilo najopasnije što se moglo pokušati, štoviše, ludo, prvi koji bi prešao preko bedema u napadu mogao je (ako je preživio) kao svoju nagradu tražiti žuđenu Coronu Muralis, ‘Kruna bedema’. Ali uz više ljestava uz koje se istovremeno penje bilo je teško sa sigurnošću utvrditi tko je to učinio prvi. Stoga se nagrada zahtijevala uz zakletvu.”[1] Dakle, i antički svijet je imao svoje prvake, šampione, celebrityje, instagramuše i slično.

Starozavjetno obilježavanje jubileja utemeljeno je u Božjoj zapovijedi obilježavanja dana Gospodnjeg. Za Židove je to bila subota. Kao što je subota dovršavala tjedno djelovanje odmorom tako i anno sabatico (subotnja godina) obilježava dovršetak šestogodišnjeg rada: “Šest godina zasijavaj svoju zemlju i njezine plodove pobiri, a sedme je godine pusti da počiva neobrađena” (Izl 23, 10-11). Teološka i sociološka pozadina toga je sljedeća: sedme godine zemlja treba odmor kako bi se obnovila i vratila na postavke koje su joj vlastite stvaranjem. Na taj način čovjeka se podsjeća da on nije gospodar niti zemlje niti njezinih plodova nego na temelju svoga rada korisnik i privremeni upravitelj. A sedme godine zemlja odmara i svoj rod nudi siromašnima i stvorenjima koje svojim radom ne mogu sebi pripremiti hranu. Bog je vlasnik zemlje a čovjek je stranac i podstanar koji uživa njegovo vlasništvo. Nadalje, sedme godine prema Knjizi ponovljenog zakona Bog određuje: “Na završetku sedme godine opraštaj dugove” (Pnz 15, 1). I ta sedma godina jest godina otpuštanja dugova (usp. Pnz 15, 9). Ovo se ne odnosi na zemlju nego na osobe koje su se zadužile. U sedmoj godini vjerovnik nije trebao potraživati dug od dužnika nego ga treba otpustiti (usp. Pnz 15, 3). Ukoliko bi se postupalo suprotno onda bi grijeh bio na vjerovniku koji traži svoje u jubilejskoj godini (usp. Pnz 15, 9). Ovaj propis i zakon nije vrijedio za stranca. Ovakav propis želi istaknuti da Bog ne želi da neki od članova njegova naroda bude u egzistencijalnoj potrebi nego da se o njima brine. Ukoliko Izraelci budu poslušni Bogu bit će blagoslovljeni te oni kao narod nikada neće morati posuđivati od drugih naroda. U praksi će uvijek biti siromašnih i potrebitih. Ne smiju biti tvrda srca prema članovima svoga naroda koji su siromašni i u potrebi nego im u sedmoj godini otpustiti dug a zauzvrat takav pojedinac će biti blagoslovljen.

Jubilarna godina je pedeseta godina nakon ciklusa sedam puta sedam godina. Riječ jubilej dolazi od hebrejske riječi jobel što znači truba, rog. Početak jubilejske godine označavao bi se puhanjem u rog i odatle riječ jubilej. Prvi put se spominje u Levitskom zakoniku, peto poglavlje, osmi redak i to u kontekstu zakona svetosti. Te pedesete godine, jubilarne godine, proglašavalo se deror – oslobađanje. Kao kod anno sabatico, subotnje godine, zemlja se ne bi obrađivala, plodovi zemlje se ne bi sabirali, dužnici i robovi koji su bili izraelskog roda mogli su se vratiti kući. Deror – oslobađanje se posebno odnosilo na zemlju koja se vraćala izvornim vlasnicima koji su je iz njima poznatih razloga prodali za cijenu uroda kojeg bi zemlja dala kroz ostatak godina do jublejske tj. 50. godine.
Kršćanski jubileji jesu posebno razdoblje, najčešće tijekom jedne ili dvije Crkvene godine, određeno papinskom bulom u kojem se, osim sveopćeg pomilovanja i proširenih mogućnosti sakramenta pomirenja i potpunih oprosta snažnije razmatra pojedino Crkveno otajstvo. Redovni se jubileji obično slave svakih 25 godina. Papa može jubileje proglasiti izvanredno kao npr.: godina milosrđa, godina vjere itd. Veliki jubileji jesu npr. dvije tisuće godina kršćanstva. Mjesne Crkve mogu također proglasiti vlastite jubileje. Biskup u miru mons. Ratko Perić za Crkvene jubileje piše: “jubilej nije slavlje pojedinca, ni više pojedinaca, nego cijeloga Naroda Božjega. Na jubilej nas Bog zove da nam dadne život, da nam ga dadne u izobilju, da i mi prenosimo drugima njegov milosni dar života”.[2] U našoj katoličkoj Crkvi prvi je 1300. uveo slavljenje jubileja papa Bonifacije VIII. svake stote godine, papa Klement VI. 1349. svake pedesete, a Pavao II. 1475. svake 25 godine. U prosincu 2024. bit će otvorena jubilejska godina i zatvoriti će se u prosincu 2025. godine.
Grčko-rimski duh slavljenja jubileja jest želja da se izdigne pojedinac i ostane upamćen u povijesti zbog vlastitih postignuća. Ukratko rečeno to je traženje vlastite slave.
Judeo-kršćansko poimanje jubileja jest svijest da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, Božji gosti i podstanari u pravom smislu riječi a ne kako nam to pripisuju za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu gdje smo starosjedioci i jedino Božji podstanari. To je vremensko razdoblje u kojem Bog milosno svoje vjernike na poseban način obasipa milosrđem, praštanjem i ljubavlju. Važan je to događaj za čitav Božji narod koji može ovdje na zemlji primiti predokus vječnoga života.
Nas nekolicina, a ovdje nazočni don Tomislav i ja, slavimo 25 godina misništva. Želim sebi, don Tomislavu i svima nama podsvijesti da naši jubileji ne smiju biti usmjereni ka promatranju životnih uspjeha ili neuspjeha, tražiti da nas se zbog toga proslavlja ili kudi. Jubilej jest vrijeme u kojem možemo sagledati našu prošlost i uvidjeti Božja djelovanja i naša lutanja. Nismo mi gospodari ni svoga poziva ni svoga života, nego slabi i grešni ljudi i više nego zaštitnik ove župe sv. Matej. Ali kao i sv. Matej, pozvani, ne zato što smo to htjeli nego jer nas je On htio. Je li bilo sposobnijih od sv. Mateja? Jest! Je li bilo sposobnijih od Tomislava Ljubana i Ivana Turudića? Jest! Zašto nas pozva? Ne znam! Ali smo ovdje, 25 godina poslije svjesni da smo pozvani i da smo sluge beskorisne i da smo činili ono što smo bili dužni činiti (usp. Lk 17, 10). Zato za kraj možemo sa svetim Pavlom zaključiti s čim se možemo ponositi:
“Budući da se mnogi hvale po ljudsku, i ja ću se hvaliti… bili smo, biva, slabi!… Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! Tko je slab, a ja da ne budem slab? Tko se sablažnjuje, a ja da ne izgaram? Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti. Bog i Otac Gospodina Isusa, blagoslovljen u vijeke, zna da ne lažem. U Damasku namjesnik kralja Arete čuvaše grad damaščanski hoteći me uhvatiti. Ali kroz prozor spustiše me u košari preko zida te umakoh njegovim rukama.”
Ovo je curriculum vitae ili Pavlova prijava za posao apostola. Sve same njegove slabosti. Nema nigdje cursus honorarum, ‘niz počasti’, nego popis slabosti u kojima se Krist proslavljao. I naš curriculum vitae ili cursus honorarum tj. naše slabosti su vama, braćo i sestre, poznate. A Krist opet po nama slabima djeluje da bi Njegova milost u vama djelovala. Naše slabosti neka vas ne sprječavaju u vašem napredovanju svetosti nego neka vas uputi na onoga čije smo oruđe: Krista, Gospodina našega!