Egzodus kršćana iz Pakistana poprimio je stravične razmjere. Naime, Pakistan kao da je zemlja gdje je ubijanje kršćana i paljenje crkava u sred bijela dana – zabavna predstava; gdje žena može biti osuđena na smrt čak samo s optužbom da je Alahovo ili Muhamedovo ime uzela u ispraznost; gdje suprug i supruga mogu javno biti spaljeni na ulici pred očima svoje nejake djece i svijeta; gdje skoro nikada nitko nije pozvan na odgovornost za učinjene zločine. Stoga nije čudo što mnogi kršćani bježe iz Pakistana da spase gole živote. Njihove su muke dvostruko veće kada vide da međunarodni čimbenici ne poduzimaju ništa kako bi ih zaštitili, izložene patnjama, progonima i pokoljima samo zato što vjeruju u Isusa Krista.
Vijesti o pokoljima i progonima kršćana bila je glavna tema na BBC-u (25. 2. 2016.) gdje su Lord David Alton of Liverpool i Wilson Chowdhry, predsjednik Britanske pakistanske kršćanske udruge ili (BPCA) obznanili holokaust pakistanskih kršćana koji ne žele prijeći na islam. A kako je odbijanje prelaska na islam za muslimanske žitelje “sramota”, onda takve žrtve muslimanska rulja može linčovati i prije izrečene smrtne kazne, jer je to “časno” ubijanje.
Mnogi kršćani iz Pakistana bježe u Tajland, budući da im nije teško dobiti turističku vizu za tu zemlju. No, uskoro po dolasku u Tajland kršćani ubrzo shvate da im ni tamo nema pomoći jer su primljeni kao izbjeglice, a upravo se pojam “izbjeglice” u Tajlandu ne priznaje. Naime, Tajland nije potpisnik 1951. godine Konvencije izbjegličkoga statusa, ili 1967. godine Protokola, te nema formalnu strukturu državnoga azilskog statusa. Tako tajlandska vlada ne daje vize čak ni onima koji od Visokog predstavnika UN-a imaju izbjeglički status (UNHCR).
Pakistanski kršćani u Tajlandu ne mogu raditi da bi uzdržavali svoju obitelj i posljedično tome – gladuju. Zbog nepoznavanje jezika i bez platežne moći njima se ne pruža ni medicinska pomoć, pa mnogo djece ne samo da boluje nego i – umire. To nije život, nego preživljavanje na ulicama, ali ponekad i ponekima se i to čini boljim nego život u paklu – u Pakistanu.
Čak i službene vlasti prema “turistima-kršćanima” iz Pakistana znaju poduzimati mjere progona, pa im u kasne noćne sate razbijaju kućna vrata u iznajmljenim stanovima. U strahu od ponovnih racija oni mole susjede da stave katanac izvana na vrata kako bi izgledalo da tamo nitko ne živi. To je opasno, jer u tim pušarama velika je mogućnost smrti od požara. Ako ih se dovede u Centar za emigrante (IDC), i ako mogu platiti 50.000 baht (oko 1000 funti) mogu biti slobodni (kupiti slobodu!) za dvije godine, u kojem vremenu onda ne će biti uhićeni i zatvoreni. No, i u tome “slobodnom” vremenu ne smiju raditi.
Uvjeti života u IDC su nesnošljivi. Više od 150 osoba zatvoreno je u jednoj prostoriji, predviđenoj za njih stotinu, sa samo jednim WC-om. Spavaju stojeći, ili jedan preko drugoga. I inače bez ikakve medicinske pomoći, u takvoj štali, odnosno prenapučenoj prostoriji, zarazne bolesti brzo se šire. Trenutačno u Tajlandu ima preko 100 pakistanskih kršćana u IDC. Njihova dnevan ishrana sastoji se od male količine riže i juhe od krastavca (krastavci kuhani u vodi), što nije ni onaj minimum koja bi bio potrebna djeci da ne umru od gladi. (Uostalom, baš je krastavac vrsta povrća, koja nema nikakve prehrambene vrijednosti.)
Emigranti koji traže azil smješteni su u IDC i tu čekaju tjednima, izmučeni i slaboga zdravlja. Supruzi su odvojeni od supruga, a što je još tragičnije, majke su odvojene od svoje djece – uključujući i bebe. Majkama čak nije dozvoljeno dojiti svoju djecu, iako ni one same nemaju odgovarajući zalogaj hrane. U sabirnom logoru IDC je slično kao u Auschwitzu, samo što ih ne guraju gole u peći.
Kršćani koji su strpani u zloglasni Centralni zatvor, u lancima su, ošišani su i zajedno su s ubojicama i silovateljima. Prisiljeni su nositi istu košulju koju nose kriminalci.
Može li Hrvatska pomoći pakistanskim kršćanima?
Hrvatska je već do sada primila velik broj arapskih izbjeglica, a prima ih još uvijek, bilo da dolaze legalno ili ilegalno iz Sirije, Afganistana, Iraka i Pakistana. Nije isključeno da među njima ima i takvih koji su vjerojatno u svojim domovinama progonili i ubijali kršćane, svećenike i časne sestre, palili crkve i sjemeništa, a sada traže utočište u kršćanskoj Europi i katoličkoj Hrvatskoj! (…)
Kontakt za Pakistanske kršćane u Tajlandu:
Wilson Chowdhry, BPCA
https:chuffed.org/pakistani-christiani-refugees-face-ordeal-in-thailand
Rudi Tomić, Toronto
Izvor: Crkva na kamenu/Glasbrotnja.net