Talijanski vatikanist S. Magister objavio je na svojoj mrežnoj stranici chiesa.it, 15. lipnja 2016., članak pod naslovom: “Rimljani i barbari. Zašto je propao Svepravoslavni Sabor?” On zapravo donosi osvrt, naslovljen “Pravi razlozi brodoloma”, koji mu je iz Rusije poslao Aleksej Čuklov, a koji ovdje prevodimo na hrvatski.
Krivnja za brodolom Svepravoslavnoga Sabora nije sva u Moskvi, jer motivi odsutnosti raznih Crkava međusobno su različiti. Patrijarh se Kiril pokazao još jednom sposobnim političarom. Ruska Crkva ne će ići na Kretu ne iz formalnih, nego iz bitnih razloga: ovaj joj Sabor ne treba, niti od njega išta očekuje. Ono što bi Kiril htio postići jest potvrda moskovske vlasti nad Crkvom u Ukrajini i odobrenje autokefalije Pravoslavne Crkve u Americi, a zna da to ne će moći postići na Kreti, jer su svi dokumenti Sabora unaprijed pripremljeni, u kojima se o tim stvarima ne govori. A to će još manje učiniti carigradski patrijarh Bartolomej.
Nesudjelovanje Antiohijske Crkve nema veze s problemom Katara, koji je samo formalna izlika. Pravi je razlog u saborskom dnevnom redu koji je strog i neprikladan, u očima Antiohije. Vjernici Antiohijske Crkve žive većinom izvan njezina kanonskoga područja, s velikim brojem obraćenika nepravoslavaca, koji su po broju drugi, nakon obraćenika Crkava ruske tradicije. Antiohija ima kulturu otvorenu sučeljavanju, raspravama, vrjednovanju uloge laika, pa i određenih poslovnih ljudi Libanonaca i Sirijaca često vrlo bogatih. Antiohija je željela pravi Sabor: s promjenama u odredbama o postu, o ženidbi, o izboru biskupa, o praksi sakramenata, jednom riječju Sabor posadašnjenja.
Međutim svi su dokumenti Sabora unaprijed sastavljeni i o bitnom ne kazuju ništa značajna, jer glavni je cilj patrijarha Bartolomeja bio jednostavno ujediniti Svepravoslavni Sabor pod svojim predsjedanjem.
Ova nekreativnost dokumenata, unaprijed izrađenih i punih uobičajenih mjesta, odražava otužnu kvalitetu razmjene mišljenja u okrilju pravoslavnoga svijeta. Pod pritiskom da kontrolira sve, završava u gubljenju nadzora, a i Sabor gubi svoj interes.
Priopćenje Ruske Crkve, objavljeno 13. lipnja, ima na kraju vrlo zanimljivu točku, šestu. Kaže da će budući Sabor okupiti ne sužene delegacije nego sve biskupe Pravoslavnih Crkava, kojih ima blizu tisuću. To znači da će biti sigurno kudikamo manje suglasnosti ili konsenzusa a mnogo više bučne nesložnosti. Ali Crkve koje sada ne idu na Kretu, tj. Antiohija, Gruzija, Bugarska i Rusija, imat će u tom slučaju široku većinu glasova. Dokument o ekumenizmu mogao bi proći, ako to Moskva dopusti, ali i odluke koje se patrijarhu Bartolomeju ne sviđaju mogle bi biti odobrene.
Bartolomej mora birati: ili držati čvrsto Sabor, ali onda trpjeti odsutnost predstavnika najvećega dijela pravoslavnoga svijeta, ili odgoditi Sabor za drugi nadnevak i riskirati da mu ne prati dinamike.
Predviđam da će Bartolomej otvoriti Sabor za koji dan, kao što je programirano. Reći će da je sve ono što se moralo učiniti, učinjeno. Ali Sabor će objediniti samo mali svijet staroga Rimskog Istoka, s Rumunjima koji se smatraju upravo potomcima Rimljana, dok će „barbari“ ostati kod kuće.
A gdje je Krist i Evanđelje u svemu ovome? – jedino je pravo pitanje, na kraju ovoga tužno neobična prizora! – završava svoj osvrt Čuklov.
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
