Sve pripreme za Svepravoslavni sabor

Foto: Pixabay.com

Posljednji ekumenski koncil, koji jednako priznaju pravoslavci i katolici, održan je 787. godine u Niceji kod Carigrada. Nakon toga katolici su imali još 14 ekumenskih koncila, do Drugoga vatikanskog, a pravoslavni više nijedan koji bi bio priznat kao ekumenski. Prošlo je, eto, 1229 godina. Pogledajmo samo nekoliko nadnevaka koji su obilježili pripremu za Veliki i Sveti Sabor pravoslavlja, zakazan za tjedan poslije svetkovine Duha Svetoga, od 19. do 26. lipnja ove godine na otoku Kreti. Daljnje pripreme sežu u 19. stoljeće.

Godina 1872. – Carigradski ekumenski patrijarh Antim VI. (1871.-1873.) sazvao je pravoslavnu Sinodu na kojoj su oštro kritizirane nacionalističke ideje u pojedinim pravoslavnim Crkvama. Nije bio izravan govor o svepravoslavnom Saboru, ali jest bio poziv za jedinstvom u okviru pravoslavlja.

Godina 1902. – Ekumenski patrijarh Joakim III. (1901.-1912.) uputio je Okružnicu na sve poglavare autokefalnih pravoslavnih Crkava, pozivajući ih na više međusobne suradnje. Većina odgovora u pozitivnom smislu vodila je do zamisli da se priredi Kongres teologa, koji bi se svake treće godine sastajao i obrađivao važnija pitanja. Zaključci teologa bili bi predani poglavarima dotičnih Crkava na razmatranje i provedbu.

Do godine 1920. – Taj se najavljeni Kongres teologa nije dogodio, osobito zbog uzastopnih ratova, u kojima su sudjelovale i neke zemlje s pravoslavnom većinom. Tako su izbili Prvi balkanski rat (1912.-1913.) koji se vodio između Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore s jedne strane i Turske s druge strane. Potom Drugi balkanski rat (1913.), koji se vodio između Bugarske te saveza Grčke i Srbije kojima su se priključile Crna Gora, Rumunjska i Turska. Ubrzo je buknuo Prvi svjetski rat (1914.-1918.), pa Listopadska revolucija u Rusiji (1917.), konačno Grčko-turski rat (1919.-1920.). Nova okružnica 1920. godine iz Carigradskoga patrijarhata ostala je bez učinka.

Godina 1923. – Prvi Kongres u Carigradu. Patrijarh Melecije IV. (1921.-1923.) sazvao je sve pravoslavne poglavare na svepravoslavni Kongres. Iako nisu došli svi, mogle su biti obrađene neke važnije teme. Osobito se govorilo da je potrebno sazvati svepravoslavni Sabor, na kojem bi bile donesene odluke obvezatne za sve pravoslavlje.

Godina 1924. – Ekumenski patrijarh Gregorije VII. (1923.-1924.) sazvao je takav Sabor za svetkovinu Duha Svetoga 1925. u Carigrad, i to u povodu 1600. obljetnice Prvoga ekumenskoga koncila u Niceji, 325. godine. Nije se održao.

Godina 1926. – Održavanje Sabora odgođeno je za 1926. godinu i odlučeno da bude na Gori Atosu. Ali razne napetosti među samim Crkvama onemogućile su okupljanje Sabora. Jači nesporazumi nego sporazumi.

Godina 1930. – Patrijarh Focije II. (1919.-1935.) sazvao je na Gori Atosu međupravoslavni Odbor da pripremi Sabor predviđen za 1932. godinu. Na dnevnom redu bili bi međupravoslavni odnosi, odnosi s drugim kršćanima i reforma kalendara.

Godina 1932. – Održao se sastanak predstavnika pravoslavnih Crkava na Gori Atosu, gdje je odlučeno da se u istoj godini u Carigradu sastane Predsabor, ali i taj je otkazan.

Godina 1936. – Još 1932. bilo je odlučeno da se 1936. održi Kongres teologa u Ateni, ali ni to se nije dogodilo, nego opet odgodilo.

Zatim je nastupio Drugi svjetski rat (1939.-1945.), pa poratni “hladni rat” sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Godina 1948. – Ruski pravoslavni patrijarhat, ne osvrćući se na Carigradski, saziva sve pravoslavne primase i predstojatelje Crkava na Konferenciju u Moskvu. Ništa konkretno nije odlučeno.

Godina 1961. – Održana je na Rodu u Grčkoj Prva svepravoslavna konferencija. Na njoj je dogovoreno da se za budući Sabor pripremi ravno stotinu tema. Malo preambiciozno za predstavnike koji se teško sastaju da se porazgovore kamoli dogovore.

Godina 1963. – Održana je na istom mjestu Druga svepravoslavna konferencija. Bila je to prigoda da se raspravi o slanju pravoslavnih promatrača na Drugi vatikanski koncil. Srbi su poslali svoje promatrače na posljednje, četvrto, zasjedanje Koncila, 1965. godine.

Godina 1964. – Održana je Treća svepravoslavna konferencija također na Rodu. Tu se govorilo o otvaranju teološkoga dijaloga s Katoličkom Crkvom.

Godina 1968. – U Chambesyju kod Ženeve održana je Četvrta svepravoslavna konferencija. Tu se odlučilo da se osnuje Tajništvo za pripremanje Sabora, sa sjedištem također u Chambesyju.

Godina 1976. – Održava se Prva svepravoslavna predsaborska konferencija u Chambesyju. Na dnevnom redu nije više stotinu, nego deset tema: 1/dijaspora, 2/autokefalija, 3/autonomija, 4/diptisi, 5/kalendar, 6/ženidba, 7/post, 8/odnosi s ostalim kršćanskim svijetom, 9/pravoslavlje i ekumenski pokret, 10/mir, sloboda, bratstvo i ljubav među narodima i uklanjanje rasne diskriminacije. Konferencija odlučuje da odgovori svake Crkve o ovim temama trebaju biti poslani Tajništvu, koji će izraditi sintezu. Potom će to biti poslano Sinodima svake mjesne Crkve i podvrgnuto na prouku i odluku jednoj svepravoslavnoj predsaborskoj konferenciji.

Godina 1982. – Održava se Druga predsaborska konferencija također u Chambesyju.

Godina 1986. – Treća predsaborska konferencija. Na ovim dvjema konferencijama usvajaju se tekstovi pristigli iz pojedinih Crkava u posljednjih deset godina, od 1976., osim prve četiri teme.

Godina 1996. – Prekidaju se, privremeno, odnosi između Carigradskoga i Moskovskoga patrijarhata zbog različita pristupa priznanju statuta Estonske pravoslavne Crkve.

Godina 2009. – Održava se u Chambesyju Četvrta predsaborska svepravoslavna konferencija gdje je uspostavljeno 12 Episkopskih skupština po svijetu, u dijaspori, koje su uvelike pripomogle rješenju paralelnih jurisdikcija.

Godina 2014. – Sastanak na Fanaru u Carigradu gdje su odlučene tri stvari:

– ustanoviti posebnu međupravoslavnu komisiju koja će revidirati tekstove koji su obrađeni na predsaborskim konferencijama;

– usvojiti pravilo o suglasnosti ili konsenzusu s obzirom na sve odluke Sabora;

– sazvati Sabor 2016. godine, kamo će svaka Crkva poslati svoga primasa i još 24 episkopa. A ako ih je manje, mogu ići svi.

Godina 2015. – Održana je u Chambesyju Peta predsaborska svepravoslavna konferencija na kojoj su odobreni dokumenti o odnosima s drugim kršćanima i o postu.

Godina 2016. – U siječnju sastaju se svi primasi pravoslavlja u Chambesyju. Budući da se nisu mogli složiti o uspostavljanju autokefalije, o diptisima i o kalendaru, ove se teme odgađaju za neki novi sabor. Od deset tema odobreno ih je šest: 1/misija Pravoslavne Crkve u suvremenom svijetu; 2/pravoslavna dijaspora, 3/autonomija i način kako se proglašava; 4/sakrament ženidbe i njegove zaprjeke (tekst usvojen bez jednodušnosti), 5/važnost posta i njegovo opsluživanje danas, 6/odnosi Pravoslavne Crkve s ostalim kršćanima. Usvaja se i Pravilnik koji određuje broj sudionika, dolazak nepravoslavnih promatrača na početak i na svršetak Sabora, određuje se termin od 19. do 26. lipnja 2016., samo ne više u Carigradu nego na Kreti, koja je pod carigradskom jurisdikcijom.

Kada smo se ponadali da će se konačno, nakon 146 godina daljnje i bliže pripreme, održati Veliki i Sveti Pravoslavni Sabor svih 14 samostalnih pravoslavnih Crkava, ovih se dana izmjenjuju neobične vijesti na Internetu: Bugarska pravoslavna Crkva otkazala svoje sudjelovanje na Saboru na Kreti, jednako tako i Gruzijski katolikosat i Antiohijski patrijarhat. A Moskovski patrijarhat zakazao je zasjedanje za 12. lipnja da odluči hoće li ići na Kretu ili će sve pratiti iz Moskve.

Zašto je to tako? Iz više razloga, a svi se svode na jedan

Prvo, zato što je određeno i dogovoreno pravilo da se sve mora odobriti suglasno, jednodušno, beziznimno. Ni među stvorenim dusima nije bilo suglasnosti: na ispitu jedni otišli u dobre duhove, a drugi u zle duhove, kako će biti takve beziznimne suglasnosti među nama jadnim ljudima!

Drugo, zato što je Crkva shvaćena na ljudski način: Prvi Rim imao je carsku i Petrovu Stolicu; Drugi Rim ili Carigrad oduzeo je carsku stolicu Rimu pa tako, onako usput, tijekom vremena, i Petrovu; a Treći Rim ili Moskva vidi danas sebe kao korifeja pravoslavnoga kršćanstva. Kada se ne prizna prvenstvo, jurisdikcijsko i doktrinarno, koje je Isus uručio, konkretno Petru, onda se apostolski nasljednici stalno naguravaju pitajući se tko je između njih prvi. A brojni primasi i patrijarsi nisu zadovoljni i sa šestim, devetim ili jedanaestim mjestom! Pa je ta tema prednosti, poretka i spomena u diptisima u liturgiji i sjedenja na Saboru odložena za buduća vremena kada ljudima ne će biti od tolike važnosti na kojem su mjestu u dvorani Posljednje večere!

Treće, zato što svaka nacionalna ili regionalna Crkva ima svoga patrijarha, primasa ili predstojatelja – maloga papu. I sada pitanje: kako su se ljudi međusobno dogovorili po “tijelu i krvi”, a ne po “objavi Oca nebeskoga” (Mt 16,17), da 381. godine daju carigradskomu patrijarhu naslov “ekumenski” zbog svega ugleda tadašnjega Carigrada, zašto se danas, u izmijenjenim okolnostima, ne bi ljudi međusobno dogovorili, opet bez ikakve objave s neba, da takav naslov i čast daju nekomu drugomu patrijarhu zbog ugleda i snage današnje, na primjer, Moskve?

Četvrto, ako se već vodimo ljudskim a ne božanskim kriterijima, normalno je da izbije na površinu pritajeno pitanje kako, na primjer, moskovski patrijarh, koji ima 220 episkopa pod svojom jurisdikcijom i oko 150 milijuna vjernika, može sjediti na drugom mjestu, iza carigradskoga patrijarha, koji ima 120 episkopa pod svojom jurisdikcijom, a ni 3 milijuna vjernika?

Peto, uvijek je među nacijama i državama bilo političkih trvenja, ako ne drugih a ono graničnih. Ta su se trvenja prenosila i na religiozna jurisdikcijska područja. Na primjer, danas je u žestokoj jurisdikcijskoj svađi Antiohijski patrijarhat s Jeruzalemskim patrijarhatom jer je ovaj posljednji podigao arhiepiskopiju u Kataru, na terenu Antiohijske jurisdikcije. Raskinuli su i liturgijsko zajedničenje i svaku crkvenu komunikaciju. Ekumenski Carigrad, prvi po časti, kaže Antiohiji: Dođi na Sabor pa ćemo sutradan po završetku Sabora raspravljati o Kataru! Antiohija mu jednoglasno odgovara: Hoću Katar prije Sabora, inače ne dolazim na Kretu!

Isus je “ustanovio” Dvanaest apostola (Mk 3,14) i stavio im na čelo Šimuna Jonina, kojega je nazvao “Stijenom”, tj. Petrom (Iv 1,42), “prvakom” (Mt 10,2). Znao je da Tijelom – Crkvom, uz Njega kao zaglavnoga Kamena (Ef 2,20), ne može upravljati dvanaestoglava pamet nego jedna glava i jedna ruka s “ključevima Kraljevstva nebeskoga” (Mt 16,19). Pa kada se taj Šimun – Petar – Stijena posve u sebi “obrati, obraćat će braću svoju” (Lk 22,32) po onom prvenstvu i pastirstvu koje mu je uskrsli Gospodin pred šest svjedoka svečano dao (Iv 21,13-17). Tako današnjim autokefalnim Pravoslavnim Crkvama, kojih je četrnaest na broju, nedostaje Kefa/Stijena – Kefale/Glava – Petar!

Izvor: Crkva na kamenu