145. godišnjica rođenja mostarskoga prosvjetnog i kulturnog djelatnika (1880.-2025.)

Jaroslav Ensminger Učo

Marija i Jaroslav Ensminger 1925. godine

Učenici Osnovne škole Vojno u Mostaru ovu su školsku godinu započeli u novoj školskoj zgradi. Ovu školu, koja nastavu izvodi po planu i programu na hrvatskom jeziku, pohađaju osnovnoškolci s područja bjelopoljske kotline, odnosno župe Presvetoga Srca Isusova u Potocima. No, otvorenje nove školske zgrade zgodna je prilika da se prisjetimo iznimno značajne osobe za razvoj prosvjete u Mostaru uopće, a napose u Potocima – učitelja Jaroslava Ensmingera, rođenog 30. kolovoza 1880. u Vukovaru, u obitelji Jakova i Sofije rođ. Lobmayr.

Učitelj i narodni vođa

Državna osnovna škola u Potocima započela je s radom 1902. godine, za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Već 1905. godine, kako je to onda bio čest slučaj, zbog nedostatka domaćih učitelja, na službu u ovu školu iz Vukovara dolazi bračni par Jaroslav i Marija Ensminger. Kroz cijelu svoju učiteljsku službu Učo, kako su ga odmah prozvali, ostat će omiljen svojim učenicima, njihovim roditeljima te svojim kolegama, bilo kao učitelj ili školski upravitelj. Mirnoga srednjoeuropskoga duha, ali velike želje za radom i društvenim angažmanom, brzo po dolasku uključuje se u društveni život lokalne sredine i Mostara općenito. Bio je član upravnog odbora Učiteljskog društva okružja mostarskog koje se brinulo o pravima učiteljskoga staleža te poboljšanju njihova položaja. Taj ga angažman uvodi u krug ondašnjih prvaka hrvatskih društava Mostaru, pa je zabilježeno da su gosti u njegovoj kući u Potocima bili mnogi od njih. Najviše je ipak prijateljevao s don Tadijom Božićem, župnikom župe Potoci, i to punih 27 godina. Generacijski bliski i veoma obrazovani, Učo i don Tadija bili su jedina prava hrvatska inteligencija u bjelopoljskoj kotlini i svaki na svoj način određeni da služe narodu. Nerazdvojni prijatelji često su udruživali te službe s ciljem prosvjećivanja svoje zajednice. Tako su nakon Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) staru crkvu pretvorili u Hrvatski dom te ondje priređivali predstave koje su privlačile mnoštvo naroda i bile onodobna senzacija.

Piše: Josip Marinović

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Crkve na kamenu.